Djetinjstvo predtelevizijskih i predkompjuterskih generacija sa ovih prostora obilježili su autori na koje povijesti svjetske književnosti uporno zatvaraju oči. Premda nikada nisu pripadali književnoj liniji koja je svoju tradiciju naslijedila preko klasičnog kanona, njihove su tvorevine oblikovale mlade umove u daleko većoj mjeri nego što su to činili propisani klasici. U tom pogledu,  bilo da je riječ o Julesu Verneu (kojega je Matica Hrvatska prevodila već 1875. godine), Karlu Mayu (za kojega bi se moglo reći kako je za popularizaciju westerna učinio više od čitave klasične holivudske kinematografije i brojnih stripova slične tematike) ili Robertu Louisu Stevensonu (čiji najstariji hrvatski prijevodi potječu s kraja devetnaestog stoljeća), teško ćete naći nekoga rođenog prije devedesete godine potpuno nesvjesnog postojanja ovih autora i njihovih djela. Ako bi tražili dodirnu točku koja povezuje kako autore tako i njihovo čitateljstvo, mogli bismo, uz posve nevinu generalizaciju reći kako je riječ o uspješnom spoju između avanture, mistike i putovanja u nepoznato. Radnička djeca svih generacija, kojima su egzotična prostranstva bila uglavnom nedostupna, u ovim su djelima nalazila adekvatnu zamjenu – zamjenu koja im je pružala više materijala od suhoparnog školskog zemljopisa ili nekvalitetnih dokumentarnih emisija na televiziji. Poistovjetiti se s nekim od glavnih junaka ovih djela, na trenutak izaći iz vlastite kože i otploviti na daleka mora, bilo je isuviše lako i isuviše primamljivo. Sve što se trebali bila je članska iskaznica lokalne knjižnice i volja za čitanjem. Nakon toga, kauboji i indijanci, gusari i lov za blagom mogli su se bez problema preseliti u kvartovsku svakodnevnicu koja bi iznenada zablistala jarkim pacifičkim bojama koje bi potpuno zasjenile gradsko sivilo socijalističkih stambenih blokova. No, ova fascinacija nipošto nije bila ograničena na prostore bivše Jugoslavije. Svjedok je tomu i ovaj album Alfonsa Fonta koji je, više od ičega drugoga, posveta Robertu Louisu Stevensonu i Cortu Malteseu.

O Cortu sam pisao i pisat ću opet, a pisat će i drugi. Valjalo bi stoga na trenutak skrenuti pozornost na poznatoga Škota koji se nije bavio klasičnom filologijom niti filozofijom već je za život zarađivao kao graditelj svjetionika. Robert Louis Stevenson rođen je 1850. u Edinburghu i poput dobrog dijela britanskih književnika devetnaestog stoljeća imao je problema sa plućima. Ipak, upravo mu je sklonost plućnim bolestima omogućila ulazak u književnu i kulturnu baštinu. Da je, kojim slučajem,bio dobroga zdravlja, vjerojatno se nikada ne bi otisnuo u potragu za boljom klimom od one britanske i vjerojatno nikada ne bi završio na Tahitiju, Samoi, Gilbertovim otocima i Novom zelandu. Bez pacifičkih putovanja iz kojih je crpio inspiraciju za svoje priče o gusarima i pomorcima život bi njegovih čitatelja bio mnogo siromašniji. I upravo ga tamo zatičemo u društvu džentlmena sreće, plavokosog, plavookog mornara Jona Rohnera koji je preplovio Pacifik uzduž i poprijeko, upadao u razna sranja i iz njih jedva iznosio glavu na ramenima. Rohner, kojega sa Stevensonom veže prijateljstvo kakvo se razvija između dva bonvivana oduzima slavnom piscu riječ iz usta te postaje pripovjedačem pacifičkog epa bez određenog početka i kraja. Epa bez junaka i božanskih manifestacija, bez damaklovog mača koji bi visio nad glavama likova i bez kulminacije u rušiteljskom sukobu iz kojega bi trebao izniknuti novi i bolji svijet. Priče iz Rohnerovog svijeta, unatoč jarkim bojama koje vrište s naslovnice, ne mogu se uzimati olako niti nevino. Slijedeći Stevensonov diskurs, koji je bio neopterećen velikim riječima i zamršenom simboličkom kombinatorikom, Font pripovijeda priče o životu i smrti, ljudima s dna društvene ljestvice, priče o ljubavi, osveti i prijeziru. I premda u većini slučajeva njegov naslovni junak vodi glavnu riječ (ili barem preuzima ulogu katalizatora) neke će ga pripovijesti potpuno gurnuti u stranu naglašavajući tako kako u ovom albumu ideji klasičnog junaka nema mjesta. Jon Rohner samo je izgovor za još jedno putovanje u svijet pacifičkih otoka i plutajućih republika koje su se, odnašeg posljednjeg posjeta, značajno izmijenile. Ipak, na određeni način Font ostaje vjeran avanturističkoj pripovjednoj tradiciji. Ostaje ta tradicija prisutna u strukturi priče, u katalogu likova, u postavci kadrova u bojama i sjenčanju ploha. Pripovjedna tradicija, dijelom preuzeta iz avanturističkih romana devetnaestog stoljeća, dijelom naslijeđena iz avanturističkog stripa obilježava ovaj album i neminovno ga smješta među one koje će rijetko koji pripadnik nove generacije zaželjeti pročitati. Ostavimo li načas po strani samu pripovijest i sam koncept samostalnog autorskog djela, moramo se upitati što Jon Rohner može pružiti suvremenom čitatelju. Ovdje nije riječ o odabiru teme (napokon, Pirati s Kariba su pokazali kako se od gusarske tematike može napraviti profitabilna proizvod), već o njenoj obradi. Ne uzimajući u obzir suvremeni svijet stripa koji nam može ponuditi daleko bolje radove (unutar žanra) od Jona Rohnera, valja spomenuti kako je glavni Rohnerov problem tretman likova i struktura piče. Fontovi su likovi u svojoj biti jednostavni, s jasnim moralnim kodom i s jasnim mjestom u svjetskom poretku. Suvremenom je čitatelju takva plošnost uglavnom nepodnošljiva, ako ne i dozlaboga dosadna (ipak, prisutnost sivih tonova omogućuje Rohneru nositi se sa razrađenijim strukturama). Kod Rohnera nema brutalnih scena, nema bezumnog kasapljena niti kompleksne intrige koja bi nagonila na otkrivanje i vukla dalje na čitanje. Zbirka kratkih pripovijesti, gotovo minijatura, kojima Font oslikava ambijent jednog vremena funkcionira gotovo savršeno i u njima je vidljiv velik scenaristički rad. No, da bi se iz Rohnera izvukao maksimum, potrebno je, prije samog čitanja, pristati na takav modus pripovijedanja. Ritam samog stripa pruža mogućnost pauze, pruža mogućnost pozornijeg pogleda na scenu, scenografiju, samu likovnost prikaza. Pripovjedaču se nikuda ne žuri te on svoje pripovijedanje usklađuje s idejom vremena prisutnom na svim otocima zemaljske kugle, no čitatelju naviklom na brz ritam holivudksog filma u kojem se konstantno nešto događa, u kojem likovi bez praznog hoda prelaze iz kadra u kadar, takvo se pripovijedanje može učiniti odveć zastarjelim, odveć sporim i potpuno neprimjerenim mediju pred kojim u 21. stoljeću stoje ogromni izazovi.

Čitatelju koji nema problema s takvim pripovijedanjem, kojemu nije teško zanemariti pomalo zastarejli leksik i kadriranje, Jon Rohner pružit će daleko više od razvikanijih naslova sličnoga tipa (premda se niti u jednom trenutku neće približiti s razlogom slavnijem Cortu Malteseu). No, pogledamo li iskreno, bez sentimenta na ono što nam Font pruža u ovom albumu, vidjet ćemo kako je vrijeme takvih pripovijesti prošlo. Ne možemo ništa reći protiv povremenog hommagea minulom radoblju, posvete koja će u nama probuditi nostalgiju za djetinjstvom, no s druge strane ne možemo ni reći kako bi stripove poput Jona Rohnera htjeli čitati u 21. stoljeću. Na hrvatskom se tržištu nalaze i bolji Fontovi radovi, radovi koji se uspješnije nose s zahtjevima suvremenosti i ako se kojim slučajem, do sada niste uspjeli upoznati s Fontom, preporučam vam da ih potražite.

Autor: Matko Vladanović

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar