Iako gotovo da i nema strip-povjesničara ili teoretičara koji će ga posebno istaknuti Les Naufragés du temps (Brodolomci vremena, naslov koji je u nas svojedobno pogrešno preveden kao Kozmički putnici) jedan je od najrevolucionarnijih europskih strip-naslova svih vremena. Pionirsko djelo modernističke znanstvene fantastike u stripu nastalo je u prvoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u doba kad su burna društvena previranja u svijetu, a posebice Francuskoj, počela davati rane kreativne plodove, ponajviše u filmu i stripu. Serijal dvojice autora Pula Gillona i Jean-Claudea Foresta Brodolomci vremena snažno je utjecao na galeriju mlađih, drugačijih i radikalnijih strip-autora iz sedamdesetih i osamdesetih godina kao što su Moebius, Francois Schuitena, Michela Crespina, Phillipe Druillet, Enki Bilal, Caza (Philippe Cazaumayou – Caza), Jacques Tardij, Georges Pichard te na brojne druge, manje ili više poznate, stripaše koji su se u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća okupljali oko novih i uzbudljivih strip-revija Echo de Savanes, Fluid Glacial i Métal Hurlant.

Još je značajniju ulogu Les Naufragés du temps odigrao u promjeni percepcije stripa kod francuskih čitatelja (i još ponekim zemljama Europe, čak, s određenim uobičajenim kašnjenjem, i u bivšoj Jugoslaviji gdje ga je domaća publika upoznala kroz legendarnu Stripoteku) da je strip lako štivo namijenjeno pretežito razonodi djece i mladeži. Strip je od svojih najranijih dana u francuskoj kulturi zauzimao neobično povlašteno mjesto. Nakon 2. svjetskog rata, uz radikalan zaokret i nov polet u francuskoj kulturnoj politici za koje je ponajprije bio zaslužan pisac i ministar André Malraux, strip je stekao status kreativne djelatnosti od gotovo nacionalna interesa u nastojanju da se domicilna kultura zaštiti od “amerikanizacije”. Forsirana su i dotirana ona izdanja i nakladnici koji su se ponajprije oslanjali na domaće autore te je već u pedesetim godinama strip postao prava neovisna industrija zabave s kojom se mogla mjeriti samo američka. Pritom, prirodno, bio je usmjeren prije svega djeci i mladima, s jedne strane zbog toga što je taj mediji i nastao za razonodu najmlađih, a s druge jer je francuska kulturna politika  nastojala mlade od najranijih čitalačkih dana usmjeriti domaćim stvarateljima.

Iz istih razloga strip je prije svega doživljavan tek mladenačkom zabavom koja nije mogla dublje zagrabiti u ozbiljne teme ili se kompleksnije umjetnički izraziti. Suprotstavljajući se takvoj percepciji, Gillon i Forest osmislili su naizgled klasičnu znanstveno-fantastičnu priču s premisom “svemirske opere” (space opera), sve s originalnim, maštovitim i nepoznatim svjetovima, živopisnim svemirskim rasama, poremećenim genijalnim znanstvenicima, kozmičkim razbojnicima, letjelicama na raketni pogon, te oružjem što ispaljuje kojekakve energetske zrake. Reklo bi se, na prvi pogled, tek standardna francuska inačica i sljedbenik popularnih američkih pustolovnih SF strip-serijala začetih u novinama tridesetih godina i namijenjen ponajprije mladima kakav je, recimo, bio popularan serijal Luc Orient, scenarista Grega i crtača Eddyija Paapea, pokrenut pet godina kasnije u magazinu Tintin. Kad se prepoznatljivim, naizgled klišejiziranim temama (čovjek izvan svog vremena i prostora) i motivima (apokaliptični događaj koji prijeti čovječanstvu, hibernacijski san tijekom kojega se ne stari, mjenjoliki izvanzemaljski osvajači, heroine u opasnosti, opaki svemirski pirati itd.) pridoda Gillonov realističan crtački stil koji u velikoj mjeri asocira na elegantan potez perom Alexa Raymonda iz klasičnog razdoblja Flasha Gordona moglo bi se, na prvi pogled, povjerovati kako se radi o standardnom, iako nedvojbeno vrhunski profesionalno realiziranom, SF strip-serijalu.

Dobrodošli u budućnost

Ipak, čitatelji iz 1964. godine već su nakon prvih nekoliko stranica mogli naslutiti kako se susreću s nečim posve novim i nepoznatim u stripu. Prije svega, radilo se o naslovu koji definitivno nije bio namijenjen mlađoj populaciji nego se, rabeći sva stilska i izražajna sredstva stripa, ambiciozno i ozbiljno obraćao odraslima nudeći im tematski i psihološki kompleksnu priču analognu znanstveno-fantastičnim djelima cijenjenih autora poput Arthura C. Clarka, Philipa K. Dicka, Raya Bradburyja ili francuskog SF favorita tog vremena, Pierrea Boullea.

Kako bi serijal učinili prijemčivim čitatelju, motivski su ga uokvirili epom o Odiseju, junaku koji se nakon dugog izbivanja vraća kući kako bi se suočio s novim svijetom koji više ne može prepoznati i u koji se više ne uklapa.

Radnja započinje krajem 20. stoljeća kada čovječanstvu zaprijeti pošast svemirskih spora koje masovno napadaju ljude te ih inficiraju i deformiraju na jezovite načine. Kako nema lijeka i obrane od pošasti, zemaljske vlasti odlučuju par mladih ljudi, Christophera Cavallieria i Valerie Haurele, podvrgnuti eksperimentalnom hibernacijskom snu tijekom kojega neće starjeti te ih lansiraju u svemir u dvjema povezanim i samodostatnim kozmičkim kapsulama. Cilj znanstvenika je sačuvati Chrisa i Valerie od opasnih spora kako bi, u slučaju posvemašnje devastacije stanovništva, mogli iznova naseliti Zemlju zdravim ljudima.

Kapsule putuju našim sunčevim sustavom u eliptičnoj putanji koja se svakih 126 godina približava Zemlji što bi trebalo omogućiti da ih se lako dosegne i vrati na planet. Vrijeme prolazi, brutalna bolest postepeno se stišava, te svi zaborave na dvoje uspavanih kozmičkih putnika koji kruže ledenim i tihim svemirom. Nakon cijelog milenija, grozna bolest spora iznova bukne, ovaj put s toliko razornim posljedicama da posljednji ostatci ljudskoga roda planiraju napustiti planet i prepustiti ga vlastitoj sudbini. Tijekom priprema za evakuaciju uspijevaju na Zemlju vratiti jednu od davno zaboravljenih kapsula. Iz tisućljetnog sna bude Chrisa koji se pokušava snaći u novom svijetu, drastično različitom od onoga koji je napustio.

Više no filantropskim nagonom da pomogne opstanku svoje rase, Christopher je opsjednut željom da pronađe družicu s kojom je uspavan jer među njima postoji neraskidiva zagonetna veza. Tako započinje niz pustolovina koje će, prvo Gillon i Forest, a kasnije Gillon sam, protegnuti na deset albuma i petnaest godina stvaranja. Chris, Valerie i Mara, stanovnica zemlje nepovratno zaljubljena u Chrisa, putovat će svemirom, sukobiti se s izvanzemaljskom mjenjolikom rasom Trasijanaca, misterioznim svemirskim piratom Tapirom i ludim znanstvenikom Leobartom, upoznati brojne i šarolike svemirske vrste, te proživjeti brojne pustolovine.

Doista, reklo bi se klonirani Flash Gordon, Brick Bratford ili kakav drugi serijalizirani znanstveno-fantastični pop-ep. Međutim, od samoga početka Gillon i Forest obogatili su i začinili šabloniziranu formu za to doba izuzetno kompleksnim psihološkim profilima protagonista, složenim i neuobičajeno erotiziranim odnosima među glavnim likovima, pop-religijskim motivima, znanstvenim spekulacijama, te posebnom dozom dramatike koja je neposredno korespondirala s napetostima i nesigurnostima razdoblja u kojemu je strip nastajao. Francuska tog doba bila je čvrsto ustrojena i konzervativna europska velesila, no iznutra su ju potresala brojna politička i socijalna previranja koja su istodobno sa strepnjom donosila nove vjetrove nade u drugačiji moderniji i pravedniji život. Zemlja se još nije oporavila od trauma ponižavajućih poraza što ih je doživjela u kolonijama Indokini (Vijetnam) i Alžiru, te ju je razdirao sukob vladajućih konzervativnih snaga sa živopisnom, razjedinjenom lijevom liberalnom opozicijom. Tjeskoban osjećaj Francuza kako njihovim životima, usprkos prividnoj sigurnosti, upravljaju nevidljive sile kojima se ne mogu suprotstaviti, autori su upečatljivo pretočili u priču o čovjeku (Chris) koji živi izvan svog vremena te se ne može uklopiti u suvremeni svijet pri čemu oslonac traži istodobno u idealu svoje prošlosti (Valerie i negdašnji sretan život na nezaraženoj Zemlji) koliko i u nesigurnoj budućnosti (Mara i niz pustolovina nakon što se prisilno otisnu u svemir). Gillon i Forst izabrali su Maru, ženu koja se nesretno zaljubljuje u čovjeka bez prošlosti te mu svesrdno pomaže pronaći njegovu voljenu Valerie, jedinu preostalu vezu s prethodnim životom, kao svojevrstan simbol vremena i zbivanja čiji dolazak autori naslućuju. Mara je neovisna, hrabra i požrtvovna, u punoj mjeri heroina, za razliku od Valerie, svojevrsne Dale Arden za Chrisova Flasha Gordona, pasivna protagonistica (no i to će se tijekom serijala mijenjati, kako se budu mijenjale društvene okolnosti u Francuskoj) koja predstavlja tek povod za pothvate junaka priče. Za pripovjedače je Valerie oličenje žene iz prošlosti (ne samo doslovno i uzrokovano zapletom), iz doba tvrdoga konzervativizma koji se polovicom šezdesetih godina u Francuskoj počinje osipati sve dok u revoluciji 1968. godine ne doživi posvemašnji krah, dok  je Mara žena budućnosti, najava buntovnih i liberalnih ideja (uključujući stvarno društveno i seksualno oslobođenje žena) koje će u studentskoj pobuni prosukljati  kao nezaustavljiva bujica. Autori Les Naufragés du temps dobro osjećaju buru vremena, nemirno stanje duha i kolektivnu emociju. Čitateljima svojim djelom poručuju kako SF strip ne mora više biti tek efemernom razonodom već se može iščitavati kao metaforična kronika vremena, refleksija tekućih problema, odraz društvenih i individualnih tjeskoba, nada i stremljenja.

Ekološka tematika cjelokupnog serijala, koja uključuje i relokaciju cijele ljudske vrste suočene s nepremostivom katastrofom u svemir (kao i šokantan rasplet zagonetke pošasti spora u posljednjem, desetom, albumu), jednako su originalni i revolucionarni elementi ove strip-sage. Gillon i Forest su, zagrebavši barem površno problematiku ekologije, u to doba praktički nepoznat pojam, još jednom pokazali značajnu i gotovo proročku sposobnost da u stripu progovore o složenim i ozbiljnim društvenim i znanstvenim temama. Pritom ne treba smetnuti s uma da je Les Naufragés du temps nastao godinu dana prije kultnog i ključnog SF romana Franka Herberta Dune, koji se u velikoj mjeri oslanja na vrlo slične ključne elemente već ranije sadržane u Brodolomcima vremena. Literarni kritičari oduševljeni sagom o pješčanom planetu Arrakisu nedvojbeno su previdjeli sličnost motiva (nevoljki Mesija, ekologija, planetarno preseljenje stanovništva itd.) koji se javljaju već u prvim epizodama Brodolomaca vremena.

Istodobno, Gillon i Forest u priču o Brodolomcima vremena, uz psihološke elemente, vješto upliću i izuzetno aktualne spiritualne i metafizičke motive kakve publika nikad ranije nije imala prilike susresti u stripu. Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina, predvođen hipi pokretom, snažno otvara vrata produhovljenom “razdoblju Vodonoše (Age of Aquarius)” koje se suprotstavlja konzervativnom i materijalističkom vremenu pedesetih i početka šezdesetih godina prošloga stoljeća. Nove slobode začete inačicom “sex, droga i rock’n’roll” rasprostrle su se u šaroliku lepezu novih i alternativnih svjetonazora i načina života, od uporabe “sredstava za izmjenu svijesti” (mind altering substances, počevši od prirodnih halucinogenih gljiva do sintetičkog LSD-a) do uspostave novih religija, od NLO opažanja do kompleksnih teorija zavjera, od astrologije do “nove filozofije”. Potreba za uspostavom novih duhovnih vrijednosti jedan je od rezultata planetarnog sraza staroga i novoga, konzervativnog i liberalnog. Gillon i Forest, nesumnjivo i sami poneseni i inspirirani društvenom liberalizacijom, novim slobodama i procvatom alternativnoga pogleda na svijet, nadahnuto uvode pop-filozofiju u pustolovni strip začinivši ga time dodatnim elementima koji će impresionirati i privući odraslu, ponajprije intelektualno orijentiranu strip-publiku. Kako je u to doba ideja stripova za odrasle u Francuskoj očigledno stasala, Les Naufragés du temps nije mogao ne postati pravim hitom, svojevrsnom legitimacijom emancipiranosti i slobodoumnosti. Današnje iščitavanje i dešifriranje Gillonovih i Forestovih ideja razotkrit će sofisticiranijem čitatelju određenu mladenačku naivnost, u jednakoj mjeri u kojoj će se danas čitatelju spisi Timothyja Learyja ili Carlosa Castanede učiniti ponešto površnima. No svakako, u kontekstu vremena Gillon i Forest zasigurno su Francuskoj publici bili jednako avangardni koliko Leary ili Boris Vian.

Znanost u znanstvenoj fantastici je nonsens ili možda...?

Ondašnjega su čitatelja u jednakoj mjeri morali zaintrigirati znanstveni, koliko i pseudoznanstveni, koncepti kojima barataju Gillon i Forest. Žanr znanstvene-fantastike, čak i više u stripu no u literaturi, posebno je osjetljiv na sud vremena. Moglo bi se reći kako je baš zbog toga, što se barem dio djela ovoga žanra bave zavirivanjem u budućnost, “lako kvarljiva roba”. Znanstveni koncepti i futuristička predviđanja, koliko god bili tek maštarije, podložni su, nakon nekog vremena neumitnom sudu stvarnosti. Rijetki su SF autori, dovoljno hrabri da se upuste u pisanje o bliskoj budućnosti koju će možda i sami doživjeti, što se mogu pohvaliti da su barem aproksimativno točno predvidjeli razvoj civilizacije, tehnologija ili društvenih odnosa.  Među njima Arthur C. Clark pravi je prorok svojim predviđanjima mreže svemirskih satelita i kozmičkih stanica sa stalnom posadom, dok su William Gibbson i Bruce Sterling svojim radovima prilično precizno prognozirali razvoj interneta, ultra-lakih i prenosivih računala, kibernetičke interakcije čovjeka i stroja, razvoj digitalne razmjene podataka, te hologramske i trodimenzionalne slike. Drugi su apokaliptično predosjetili socijalne probleme što će ih dočekati u budućnosti, našoj sadašnjosti. Tako je Harry Harrison romanom Make Room! Make Room! prilično točno identificirao brutalne socijalne nepravde  koje nastaju u prenapučenim megapolisima, a Ray Bradburry navijestio je u romanu Farentheit 451 smrt tiskanih medija iako ju je povezao s motivom distopijske diktature, umjesto s diktaturom novih tehnologija (no generalna ideja o kraju tiskanih medija koje zamjenjuje jednostavnija, neposrednija i propagandi podložnija vizualna komunikacija u potpunosti se ostvaruje već danas).

Les Naufragés du temps, u tom je smislu ikonografski svakako ponešto zastarjeli strip, a autori su već sada vjerojatno na krivom kolosijeku, iako bi valjalo  oprezno pričekati jer se glavnina priče odvija krajem, a ne početkom 21. stoljeća pa još uvijek postoji mogućnost da nisu potpuno promašili. Također, kolikogod se, za sada, svinjska gripa čini relativno bezopasnom bolešću, možemo se ipak zapitati nije li upravo ona metaforično dočarana pošast spora što ju tako dramatično dočaravaju Gillon i Forest? U svakom slučaju, jedan je dio tehnoloških tema ovog naslova tek klišejizirano opće mjesto znanstvene-fantastike, primjerice koncept hibernacijskog sna tijekom kojega čovjek usporeno ili čak uopće ne stari. Ta je ideja znatno starija od samoga žanra, a podrijetlo joj treba tražiti u drevnim mitovima i legendama koji su otjelotvoreni u bajci o Trnoružici. Ipak, Gillon i Forest na znanstvenom području ponekad pokazuju zapanjujuću progresivnost, ponajprije kada se bave konceptom istraživanja, manipulacije i zlouporabe DNK-a. Polovicom šezdesetih godina ova, još uvijek pionirska, znanstvena grana iz polovice 19. stoljeća bila je praktički u povojima. Dvojica su autora ispravno predvidjeli kako će genetičko istraživanje u budućnosti igrati ključnu civilizacijsku ulogu. Sugerirali su to desetak godina prije nego li je uopće zamišljen projekt mapiranja ljudskoga genoma. Eto još jednog jakog aduta za privlačenje naklonosti zahtjevnije publike ovom stripu.

Čitatelju je, dakle, nedvojbeno moralo odmah biti jasno kako ovaj strip nikako ne može biti namijenjen djeci i mladima. Prvi put suočeni s naslovom “za odrasle” koji u osnovi nije standardizirana stripovska sapunica, uobičajena za brojne novine tog vremena, svesrdno su prigrlili novu formu. Dobro se sjećam s koliko se oduševljenja među ljubiteljima stripa u bivšoj Jugoslaviji početkom osamdesetih godina raspravljalo o Kozmičkim putnicima što ih je objavljivala Stripoteka. Sofisticiranijeg domaćeg čitatelja (jer u nas je već postojala podjela na publiku usmjerenu kvalitetnom francuskom stripu i onu najbanalniju koja je gutala trećerazredne industrijski odštancane talijanske naslove) oduševila je različitost tog naslova od većine pustolovnih, povijesnih i znanstveno-fantastičnih stripova s kojima su se  imali prilike susretati. Ne dvojim kako je kultnom statusu ovoga serijala donekle doprinijela i obilata golotinja u stripu (ne treba, uostalom, zaboraviti da su čitatelji, većinom tinejdžeri, u to doba izloženi tek Startu, Čiku ili ponekom Playboy ili Penthouse magazinu), barem koliko “novovalne” autorske ideje i koncepti. Važnu ulogu odigrao je i ambiciozan Gillonov crtački pristup. Čvrsto ukotvljen u tradiciju najkvalitetnijeg europskog realističkog stripa, Gillon je vješto balansirao ikonografske značajke “space opere” s komornim krupnim planovima protagonista naglašavajući facijalnom ekspresijom, rakursima i osvjetljenjem slojevita psihološka stanja. Kombinirajući vješto opća makromjesta znanstvene-fantastike (prizori fantastičnih svemirskih tijela, rakete, nepoznati pejzaži) sa specifičnim mikromotivima svoje priče (individualizirana odisejska sudbina, ljubavni zapleti u stilu“soap opera”) Gillon se ponajprije oslanja na tradicionalne prethodnike Alexa Raymonda i Hala Fostera,  koliko i na njihove legitimne nasljednike Ala Williamsona ili Russella Manninga. Nimalo slučajno. “Realistična” vizualna naracija Gillona iz tog doba korespondira direktno s hiperrealističnošću filma Odiseja u svemiru 2001, Stanleya Kubricka. U oba slučaja autori zanemaruju uobičajenu stvaralačku tendenciju pretjerivanja, te strogo ukorjenjuju svoju viziju budućnosti u domenu “realističnoga” čime kod konzumenta izazivaju posebnu fascinaciju. Njihov realizam umnogome je “fantastičniji” od svake znanstvene-fantastike. Gillon tako izbjegava tradiciju svojih prethodnika i suvremenika koji u okvirima znanstvene-fantastike neprestano nastoje igrati na kartu nevjerojatnoga, te čitatelje plijeni realizmom koji zasjenjuje “nemoguće”.

Odiseja u stripu i odiseja stripa

Sam nastanak i nakladnička povijest Les Naufragés du temps gotovo da su jednako uzbudljivi kao i serijal, te ponajbolje oslikavaju burnu atmosferu što je tada vladala u francuskom miljeu stripa.

Rana karijera autora Pula Gillona (1926. - ) nije ukazivala kako će se razviti u jednog od reformatora francuskoga stripa. Kao dvadesetjednogodišnjak pridružio se uredništvu magazina Vaillant, te crtački zanat brusio na stripovima Lynx Blanc, Fils de Chine, Le Cormoran i Jeremia. Nadaren i pouzdan profesionalac, ubrzo je dobio primamljivu ponudu da promijeni tim te se priključio scenarističkom dvojcu Jacquesu i Françoisu Gallu s kojima je za jedan od najčitanijih dnevnika France-Soir 1959. godine kreirao dugovječan (objavljivan sve do 1972.) novinski strip-serijal 13, Rue de l’Espoir (Ulica nade br. 13). Nešto ranije list je doživio velik uspjeh reprintom američkog “soap opera” stripa Stana Drakea The Heart of Juliet Jones, pa su urednici od autora naručili sličan strip u nastavcima s gotovo fotorealističnim crtežom. Na adresi iz naslova živi pariška obitelj Morel (priča je koncentrirana na mladu Francoise), a kronika njihovih života istodobno je i kronika mijena u francuskom društvu, od mode preko tehnologije pa sve do kulture i životnih običaja.

Velik uspjeh serijala, na žalost, ograničio je Gillonovu kreativnost. Novinski su mu urednici neprestano puhali za vratom jer je trebalo crtati najmanje jednu “šlajfnu” stripa dnevno pa nije ostajalo vremena za mnogobrojne i maštovite autorske ideje, posebno one temeljene na znanstveno-fantastičnim premisama kojima je Gillon bio naročito sklon. Njegovi su prijedlozi da se kreira “realističan” SF naslov namijenjen ponajprije čitateljima dnevnoga lista padali na neplodno tlo najviše zbog toga što novinski urednici nisu vjerovali kako je moguće zainteresirati odraslu publiku stripom koji nije čvrsto utemeljen u realnosti (po mogućnosti suvremenoj), dakle stripom koji iskače iz ustaljenoga žanra sladunjavog “slice of life” ili, u najbolju ruku, krimića kakvi su bili uobičajeni još od tridesetih godina. Nasreću, već tada Gillonove ideje dijeli prijatelj, scenarist i crtač Jean-Claud Forest.

Forest (1930.-1989.) je započeo karijeru strip-autora relativno standardno, ilustrirajući brojne strip-naslove poput Flèche Noire (Crna strijela), Le Vaisseau Hanté (Brod duhova) te Charlot (baziran na liku Charliea Chaplina) za Vaillant. Autorski svjetonazor drastično mu se mijenja kada postane grafičkim urednikom i glavnim ilustratorom legendarne biblioteke znanstvene fantastike Le Rayon Fantastique za uglednu izdavačku kuću Gallimard. Kao da mu se odjednom otvaraju oči za neslućene mogućnosti što ih je nudio SF. Iz te spoznaje izrasta kultni i beskrajno popularni SF strip Barbarella, serijaliziran u V-Magazine od 1962. do 1964. Primarno parodija “space opera” koje su stizale s američkog kontinenta Barbarella je istodobno i pronicljiv, ciničan pamflet posvećen seksualnom oslobođenju žena što će zaista uslijediti sa studentskom revolucijom šezdeset i osme godine. U konzervativnoj Francuskoj (ne treba zaboraviti da je sve do 1945. godine za ilegalni prekid trudnoće u toj zemlji prijetila kazna giljotiniranjem!) strip je odisao anarhičnom zaigranošću koja mu je zagarantirala notornost.

Forest i Gillon, znanci još iz redakcije Vaillanta, sprijateljili su se u razdoblju kad su  kao ilustratori surađivali s France-Soir, pa nije čudno da je Forest forsirao da mu se Gillon priključi u realizaciji novog strip-tjednika Chouchou. Taj je list po mnogočemu (između ostalog i zbog Brodolomaca vremena) bio prekretnica u francuskoj povijesti stripa. Prije svega zamišljen je i realiziran krajnje hrabro i ambiciozno – isključivo namijenjen odrasloj strip-publici. Daniel Filipacchi, jedan od osnivača, Forest, te ostali urednici pretpostavljali su kako je publika odgajana na klasičnom francuskom stripu četrdesetih i pedesetih godina već odrasla, te da treba kompleksnije priče u slikama koje će bolje odgovarati novom vremenu i njihovu uzrastu. Iako kratkoga vijeka, upravo je taj tjednik presudno utjecao na nastanak svih kasnijih francuskih strip-magazina namijenjenih starijoj i zahtjevnijoj publici.

Magazin je već osigurao suradnju nekolicine avangardnih strip-autora poput Gloesnera i Forlanija (koji su u strip Sylvie pretočili biografiju legendarne pjevačice Sylvie Vartan) Loba i Picharda (Tenebrax), samoga Foresta (s Baby Cyanide, mladenačkom varijantom Barbarelle), uz nekolicinu klasičnih, ali u Francuskoj manje zastupljenih autora iz Amerike kao što su Chester Gould (Dick Tracy) i Schulz (Peanuts, koji su dotad bili gotovo nepoznati u Francuskoj). Forest, jedan od glavnih scenarista u timu, inzistirao je da im se priključi i Gillon kojega nagovara da ilustrira jedan od romana švicarskoga pisca, fanatičnog kolekcionara i osnivača muzeja znanstvene fantastike (Maison d'Ailleurs) Pierre Versinsa. Crtač ubrzo odustaje, razočaran “literarnošću” Versinsova predloška, no Forest se ne predaje pa predlaže da zajedno osmisle vlastitu priču. Tako se rađaju Brodolomci vremena.

PREVIEW KOMPLETNOG SERIJALA BRODOLOMCI VREMENA

Kada magazin Chouchou starta u studenom 1964. Godine, poljuljat će konzervativno razmišljanje o stripu kao dječjoj zabavi. Prvi je broj prodan u osamdeset tisuća primjeraka što je za nov magazin, koji se natjecao s izuzetno uglednim i komercijalnim strip-revijama moćnih izdavačkih kuća, upravo senzacionalno. Na žalost, strip-industrija nesklona ovakvoj konkurenciji (magazini ne samo da su velikim izdavačima poput Hachettea, Dargauda, Dupuisa, Glenata donosili golem novac već su istodobno služili i kao poligon za istraživanje popularnosti pojedinih naslova koji su na temelju rezultata potom dobivali i svoje albumske varijante) reagirala je brutalno - snižavanjem cijena, angažiranjem još većeg broja uglednih strip-autora te uspostavljanjem novih uvjeta suradnje s distributerima. Na to nov tjedni magazin, namijenjen još neprofiliranoj publici, nije mogao adekvatno odgovoriti. Prodaja je počela padati, a kada je prepolovljena (četrdeset tisuća prodanih primjeraka!, brojka o kojoj malobrojne preostale francuske strip-revije danas mogu samo sanjati) Fillipachi koji se upravo vratio iz Amerike, te je bio uvelike impresioniran američkim strip-sveščicama i njihovom komercijalnom uspješnošću, odlučio je smanjiti format magazina s novinski impresivnih 55 cm x 40 cm, na skromnih 26 cm x 18 cm. Time je zapečatio sudbinu revije koja prestaje izlaziti u svibnju 1965. godine.

Odiseja strip-serijala Les Naufragés du temps time još uvijek nije bila završena. Poput Christophera, vremenskog Brodolomaca, izgubljenoga u vremenu i prostoru koji ne prepoznaje, znanstveno-fantastični ep nastavlja lutati, tražeći sigurnu luku u kojoj se može skrasiti i predstaviti čitateljima u punoj raskoši. Prva sljedeća postaja naizgled je pomalo iznenađujuća. Usprkos neuspjehu revije  u kojoj je Les Naufragés du temps nastao, Gillion je bio oduševljen kreativnom atmosferom u uredništvu magazina pa nije čudno da je upravo on, devet godina kasnije, polovicom sedamdesetih godina, kada su se čitatelji dnevnika France-Soira potpuno zamorili od beskrajnih šablonskih strip “šlajfni”, savjetovao urednicima lista da reformatiraju svoju strip-rubriku po uzoru na Chouchou što je dovelo do revolucionarnog preokreta nakon kojega se u novinama stalo tiskati stripove u “tablama” po uzoru na tadašnje mnogobrojne i uspješne strip-revije. Udarni su naslovi bili vrlo atraktivna Balada o slanom moru Huga Pratta, Nedjelja Victora de la Fuentea i Victora More, Hipokrit Jean-Clauda Foresta i iznova presloženi i dodatno razrađeni Gillonov Les Naufragés du temps u 105 strip tabli u 1974.  te još 112 table u 1975. godini. Time je za Gillona jedan ciklus zatvoren, a autor je konačno trijumfirao nad konzervativnim novinskim urednicima koji su njegovu ideju o SF stripu za odrasle desetak godina ranije ismijali. Ponajprije zahvaljujući Brodolomcima vremena nešto kasnije France-Soir postat će domom još jednog kultnog SF epa, Vagabond des Limbes (u nas poznatiji kao Aster Blistok) Christiana Godarda i Julioa Ribere. Izloženost najširoj novinskoj publici uvelike je utjecala na popularnost svih objavljenih stripova pa su vrlo brzo kolorirani (u dnevnom su listu objavljivani u crno-bijeloj tehnici) te na tržište izbačeni u albumskoj formi pod okriljem izdavačke kuće Hachette. Les Naufragés du temps objavljeni su u dvama obimnim albumima (preteče današnjih “grafičkih novela”), ali obojeni duotonskom tehnikom.

Pustolovina ovog dugovječnog serijala nastavlja se sukobom dvojice kreatora oko pitanja autorstva 1975. i 1976. godine. Gillonov upliv u scenarij sve je značajniji, pa se Forest počinje osjećati kao treća noga čiji je zadatak samo detaljno uobličiti crtačeve nove zaplete te ih dijaloški razraditi. Scenaristu se učini kako mu promjena urednika u Hachettu može osigurati preraspodjelu autorskih prava, no kada njegov mini-puč ne uspije, povlači se prepuštajući Les Naufragés du temps u cijelosti Gillonu koji ga odmah prebacuje u nov mjesečnik Métal Hurlant, a nova mu izdavačka kuća Humanoids iznova izdaje sve dotad nacrtane epizode u razdoblju od 1977. do 1989. godine. U trenutku kada se sve brojnijim obožavateljima učinilo kako bi se saga o vremenskom brodolomcu Christopheru i njegovoj Valerie mogla uspješno nastaviti unedogled, dolazi do novog obrata. Humanoids kupuje Fabrice Giger s kojim plahi Gillon ne nalazi zajednički jezik pa se povlači iz projekta i posvećuje novom naslovima La Survivant, Processus de Survie, La Derniere des Salles Obscures, te odvjetničkoj “soap operi” Cicero koju piše pravnik Richar Malka.

No, ni tu nije kraj. U razgovoru za Allocine, SciFi i Auracan.com Paul Gillon, sada već debelo u osamdesetim godinama života ne odriče se mogućnosti da se vrati svom ključnom djelu, naravno, nakon što za Glenat uredno ispuni ugovor vezan za serijal Ciceron. Oduševljen je ponovljenim izdanjem Les Naufragés du temps, posebno kolorima koje je prema Gillonovim uputstvima odradio Hubert Henderson. Intervju završava izuzetno optimističnom notom: “Već godinama razmišljam o nastavku Brodolomaca vremena. Do prije petnaest godina bio sam još jako motiviran! Ali vrijeme mi je oduzelo snagu, pa nisam siguran imam li fizičke i psihičke snage za realizaciju nastavka… Problem je u sitnici koja se zove starost. Ali znam da me, sada kada su albumi ponovo izdani, ne bi iznenadilo da se zateknem s olovkom u ruci kako crtam novu epizodu Chrisovih avantura. Jedno je sigurno – čak ni sa osamdeset godina ne doživljavam sebe kao Brodolomaca vremena…”

Zaista je neobična priča o stripu Brodolomci vremena. Ona se na neki gotovo simboličan način sudbinski isprepliće sa sagom protagonista Christophera Cavallierija – naslov koji predstavlja jedan od ključeva suvremenog europskog stripa nestao je, a onda se iznenada iznova pojavio, više od četrdeset godina nakon što je nacrtana prva tabla, izvan svog vremena poput Brodolomaca na kojega su već svi zaboravili, ali još uvijek svjež i dinamičan kao onoga dana kada je zapao u hibernaciju.

Glenat je serijal Les Naufragés du temps izdao u 10 luksuznih albuma u 2008. i 2009. godini, a Bookglobe će prvi u svijetu objaviti Brodolomce vremena u dvije knjige Integrala, prvu u 2010. godini, a drugu godinu dana kasnije.

Autor: Nebojša Radić

Komentari (4)

Prikaži/Sakrij komentare

Dragan Predić said:

... Ooodlicnooo...samo kada bi papir bio sjajan i da nema mat korica to bi tek bilo uauuu...ali zato je dizajn boli glava,svaka cast...

Veljača 17, 2010

Renky said:

... Konačno! Svaka čast. Drago mi je što ide u dvi knjige. Sjajan serijal... pogotovo crtački.

Veljača 17, 2010

risbozg said:

... bravo na izdanju pogotovo što je u samo dva integrala ...pozdrav

Veljača 18, 2010

Vilim said:

... Svaka čast, odrastao sam čitajući Stripoteku, a ovo mi je bio jedan od dražih serijala.

Ožujak 02, 2010

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar