Shanowerovo „Brončano doba“ izlazi 2001. godine, a njegov autor iste godine prima Eisnerovu nagradu. Bez obzira što mislili o sistemu nagrada kao jedinom relevantnom pokazatelju utjecaja i kvalitete nekog djela (bilo stripa, filma ili knjige), činjenica je kako je američka strip-industrija u ovom stripu pronašla dovoljno zanimljivosti kako bi ga ovjenčala priznanjem. Ipak, nakon pročitanog prvog dijela planirane septalogije mišljenja sam kako je „Brončano doba“ zanimljivo iz mnoštva aspekata od kojih tek rijetki imaju veze sa samim stripom.

Prije svega, ovaj je strip sjajan pokazatelj nepremostive razlike između velikih i malih tržišta, između statusa autora i onoga što isti može očekivati od svog djela.

Prvi tom Brončanog doba sadrži preko stotinu bibliografskih jedinica. Svjedoči to o posvećenosti autora materijalu, o njegovoj fiksaciji povijesnim detaljima, o želji da čitav projekt bude realističan onoliko koliko je to uopće moguće kada se priča o Troji, no prije svega ta nam bibliografija govori koliko je vremena bilo potrebno za kreaciju jednog ovakvog djela. I upravo to, vrijeme posvećeno nekom projektu, sama mogućnost povlačenja iz svijeta i zakapanja u povijesne i arheološke knjige, pokazuje nam koliko su strana tržišta prijemčljivija za voluminozne projekte. Gotovo je nezamislivo postaviti nekog hrvatskog autora u ulogu Erica Shanowera. Čak i kada bi se netko odvažio na višegodišnje istraživanje poput ovoga, osim vlastite zadovoljštine, ne bi mogao očekivati ništa više. Premda se percepcija stripa u javnosti polako mijenja, još uvijek nije moguće živjeti od vlastitog umjetničkog angažmana (situacija u književnosti ili filmu nije bitno različita) na tom području. U Americi, očito jest. Stoga je vrlo vjerojatno da u narednih pedesetak godina hrvatski strip neće dobiti ništa što makar približno, kako idejom tako i zamahom, nalikuje „Bornčanom dobu“. No, najvažnije u svemu tome jest što ne bi ni trebao. Ostavimo li se fikcije o uskrsuću stripa kao relevantnog masovnog medija, ostaje nam strip kao umjetnička forma – forma koja će se, što zbog tržišnih ograničenja, što zbog duha vremena, neminovno kretati prema artizmu, prema svojevrsnoj hermetičnosti i citatnosti kroz koje će se moći probiti tek mali broj ljudi. Moguće je da ovo predviđanje zvuči previše fatalistički ili vam se njegove posljedice nimalo ne sviđaju, no vjerujem kako će sužavanje granica recepcije u konačnici iznjedriti novi, možda bolji oblik. Na isti način kako su modernisti ustali protiv realističkog modela romana, kako bi u konačnici otvorili mjesto potisnutim i zaboravljenim glasovima postmodernizma, i strip će se morati obračunati sa realističkom linijom. Na stranu teorijska podloga ovog pomaka, u našem slučaju, pitanje se svodi na borbu za opstanak. U tom pak slučaju, zanatski proizvod poput „Brončanog doba“, koji stoji duboko unutar žanra povijesne priče, nam zaista ne trebaju. No, kako bih objasnio na što mislim kada „Brončanom dobu“ prigovorim zanatstvo, morat ćemo se na trenutak vratiti Teoriji ili barem ideji dobrog stripa koju pokušavam propagirati na ovim stranicama.

Unatoč svom istraživanju, svoj realističkoj podlozi koja stoji iza „Bornčanog doba“, ovaj strip nije ništa više od detaljne sapunice s Grcima u glavnoj ulozi. Interijeri, eksterijeri, atmosfera i sami likovi (koji doduše ponekad izgledaju kao da su tog časa sišli s kakve antičke vaze) vjerno su prenešeni i vjerujem, dojmljivi kao takvi. Dramaturgija, postavka scene, kadriranje i tretiranje glavnih likova uglavnom odgovaraju holivudskom načinu pripovijedanja, a Shanower dobro pazi da mu sve motivacije ostanu na razini real-politike. Za Grke post-homerovog doba, Ilijada i Odiseja, kao i Trojanski rat bili su neiscrpna zaliha mitološkog simbolizma kao i ogledalo pomoću kojeg se dolazilo do samospoznaje, kako pojedinca tako i zajednice. Upravo protiv Homera i njegove ontologije ustaje Sokrat pa potom i Platon, postupno zamjenjujući predaju i pripadajuću joj ideologiju umom i racionalnim pragmatizmom. Na početku trećeg milenija nove ere, Shanower odbacuje sve mitološko i božansko iz Homerovih epova te spušta protagoniste Ilijade natrag na zemlju na kojoj, zapravo, nikada nisu boravili. S jedne strane, ovo prizemljenje dopušta Shanoweru koncentrirati se na aspekte priče koji ga zanimaju u dvadeset i prvom stolječu. S druge strane, pripovijest biva sputana unutar pojmovnog obzora prosječnog konzumenta, a on – sudeći po prikazanom - nije pretjerano velik.

Mitološki podtekst Homerova doba odavno je iscrpio svoju formativnu snagu (kako na mitološkom tako i na poetičkom polju) te ga se bez većih problema može odbaciti. Problem nastaje kada shvatimo da bez mitološke pozadine, dva epa koja su obilježila zapadnu civilizaciju postaju tek usputna pripovijest o dvorskim spletkama bez posebnog šarma ili relevantnog statusa. Stoga, kakav bi cilj mogao imati Shanower koji bi omogao opravdati ovakvo prizemljenje?

Ponuditi novu interpretaciju trojanskog rata? S obzirom na to da su interpretacije istog u opticaju već dugi niz godina, teško se možemo prikloniti ovom odgovoru. U sam korpus tekstova o ovom razdoblju (kako fikcionalnih tako i stručnih) teško se može upisati značajna novina. Napraviti strip koji će značajno iskočiti iz svog doba kako narativnom tehnikom tako i grafičkim pripovijedanjem? Ni to neće biti odgovor koji tražimo s obzirom na to kako „Brončano doba“ u tim aspektima ostaje unutar standardnih granica, potpuno se priklanjajući klasičnom pripovijedanju i klasičnom likovnom izrazu. Prilagoditi priču o Troji suvremenoj percepciji? Vjerujem kako u trećem pitanju leži odgovor.

Prisjetimo li se povijesnih filmova snimljenih u posljednjih petnaestak godina prisjetit ćemo se kako se isti na narativnoj razini nisu previše odmakli od žanrovskih predaka. Jedina značajnija stvar koja se dogodila jest posvećivanje sve većeg dijela budžeta kostimografiji, scenografiji i lokacijama snimanja, kako bi se postigla što veća uvjerljivost same pripovijesti. Posebna se pozornost obratila i na detalje ljudskog ponašanja koji su morali biti razumljivi suvremenom gledatelju i dovoljno uvjerljivi za razdoblje u pitanju. No, simbolička razina ovih ponovljenih ikona ostala je na razini njihovih prethodnika. Promijenivši maske, a zadržavši osnovne modele ponašanja, Shanower je napravio strip koji pravolinijski slijedi narativni oblik povijesnog spektakla. Ne nudeći novosti niti u pripovijedanju niti u izrazu, usko se držeći zadanih  zanatskih pravila o povijesnoj pripovijesti Shanower je napravio savršen proizvod. Proizvod koji će bez sumnje naći svoju publiku i svoju nišu unutar tržišta. Stoga, koliko god nagrada i priznanja Shanower pokupio, koliko god godina potrošio na sakupljanje povijesne građe, konačna pripovijest o Trojanskom ratu neće biti ni do koljena onoj Secchievoj i Raviolinoj iz Alana Forda. S obzirom na to kako hrvatsko tržište sprječava autore i izdavače gledati na strip proizvodnom logikom, tada s punim pravom od domaćeg stripa možemo očekivati nešto više.

Pozitivan odgovor na treće pitanje nameće se kao ispravan. Koristeći mogućnosti vlastitog tržišta, konkretne analize dostupne publike, i poznavanje zanatskih pravila, Shanower je početku dvadeset i prvog stoljeća ponudio priču o Troji koja ne izlazi izvan horizonta očekivanja prosječnog pripadnika čitateljske publike. Bez previše misticizma, bez odstupanja od klasične linije crteža, bez bedastih stilističkih postupaka „Brončano doba“ savšeno pristaje među niz naslova namijenjenih zabavi i nekom obliku ubijanja vremena.

„Brončano doba“ je sjajan strip svojega žanra i na tom mu se polju ne mogu pronaći zamjerke. Sjajno ispripovijedan, grandiozan i neobavezan, pruža upravo ono što se od njega očekuje. No, ako vam je dosta povijesnih drâma, beskrvnih avantursitičkih priča i korektnog crteža, morat ćete potražiti negdje drugdje.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar