glava_filmtv
RECENZIJA: DYLAN DOG - DEAD OF NIGHT
Font Size Larger Font Smaller Font
Ocjena: / 4
LošeOdlično 
RUBRIKE - FILM/TV
Ponedjeljak, 05 Rujan 2011 21:42

 

Da ne bi bilo zabune – ovo nije Dylan Dog. Ili bolje, ovo nije Sclavijev Dylan Dog. Poznavatelji i fanovi Bonellijevog junaka mogu se zabavljati pronalaženjem referenci na strip (galija, klarinet, antikni pisaći stol, pištolj, volkswagenova buba, dva postera Groucha Marxa, crna jakna i crvena košulja pogrešne dužine. Možda ima još nešto, al' to znači da mi je promaklo pa nađite sami) i to je krajnji domet ove ekranizacije. No, s druge strane, nikad nisam volio koncept ekranizacije bilo čega. Prepisivanje iz medija u medij čini mi se kao uzaludna stvar (jasno mi je zašto se radi, ali pustimo sad to). Stvari dobro funkcioniraju u svom prirodnom ambijentu. Rezulat ekranizacije bilo čega da se sažeti dvjema reakcijama. Fanovi će pizditi o propustima, a ne-fanovi neće shvaćati oko čega tolika strka. Ako se kojim slučajem film svidi većini gledatelja, obično isti neće imati nikakve veze sa zapisom iz originalnog medija. Uglavnom, prestao sam na ekranizacije gledati očima fana i počeo sam ih gledati kao samostalne filmove. Ako funkcioniraju kao takvi, onda su dobri. Bez obzira na to imali oni veze s predloškom ili ne. Dylan Dog: Dead of night funkcionira – ne funkcionira baš dobro, ima u njemu žanrovskih gluparija koliko vam duša želi, ali uspijeva isporučiti ono što mu je i bila namjera – bedastu, neobaveznu akcijsku pustolovinu za gledanje u onim trenutcima kad vam se ne da misliti baš ni o čemu.
      
Kevin Munroe i ekipa su od Sclavijevog, introspekciji i melankoliji sklonog, junaka načinili još jednu kopiju osnovne paradigme američkog akcijskog junaka. Daleko je Brandon Routh od Johnnyja Deppa ili stare garde devedesetih, ali tradicija je prepoznatljiva. Njihov Dylan, poput Bladea, ide naokolo i rješava probleme pucajući iz svih oružja koja mu se nađu pri ruci, ima manire noir detektiva, autoironično dekonstruirane i nonšalantno izvedene (paušalni postmodernizam nikada neće izaći iz mode), u trenu pronalazi rješenje za svaki životni problem i puniji je sebe od OSS-a 117. Tu su još i neki vukodlaci, vampiri, zombiji, demoni i vampirski biznismeni koji žele zavladati svijetom – standardna postava svakog neozbiljnog fantasy-horora koji drži do sebe. Ako ste klinac koji mora probaviti još puno filmske lektire, ovom filmu nećete naći mnogo zamjerki. Ostatak raje je sve što Munore ima za ponuditi već negdje vidio – uglavnom bolje izvedeno. Najveća zamjerka ovom filmu tiče se maštovitosti njegovih stvaratelja. Previše se igralo na sigurno – svi su likovi bezlični, neprijatelji predvidljivi, world-building amaterski, a manjak pretjeranih situacija ne dopušta filmu da dostojanstveno otkliže u trash zbog čega bi ga se možda i zapamtilo. Dylan Dog je poput Routhovog Supermana – pristojan i korektan do maksimuma – i potpuno nezanimljiv.
   
S druge strane, možda je i bolje ovako. Katastrofalna zarada obeshrabrit će druge da ponovno krenu Dylanovim tragom i taj će junak ostati tamo gdje mu je i mjesto – u stripu. Sclavi je ionako posuđivao sa svih strana i iz svih kinematografija. Posudba posudbe stvarno nam nije potrebna.
Redatelj: Kevin Munroe

Autor: Matko Vladanović

http://matanovogumno.blogspot.com
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy
(4 Votes)