| ESAD RIBIĆ - INTERVJU |
| RUBRIKE - INTERVJUI | |||
| Nedjelja, 20 Rujan 2009 10:38 | |||
Tko će ti u Hrvatskoj platiti strip osim Modre laste?
Dok se američki strip fanovi i dalje brinu kako će spajanje Marvela i Disneya utjecati na njihove omiljene likove, Esad Ribić, 37-godišnji Marvelov autor iz Zagreba i najveća hrvatska strip-zvijezda u najvećoj izdavačkoj kući na svijetu, ne brine previše za potencijalni flert Trnoružice i Supermana. S Hulkom, bar kad je zadnji put provjerio, uspavana ljepotica nije imala ništa, bar ne u njegovom, ujedno i najaktualnijem serijalu o popularnom zelenom divu. Osim Hulka, zagrebački strip crtač koji pojedini poznavatelji svrstavaju u trenutni »top ten« Marvelovih crtača, zadnjih je godina na posljednji let svojim crtežima otpratio »Srebrnog letača«, više puta na »coverima« upečatljivo ovjekovječio Marvelovog hit junaka Wolverinea, ponovo oživio Thorovog brata Lokija i radio još na cijelom nizu Marvelovih projekata poput Spidermana. Ribić je u Marvelu posljednjih sedam godina, prije čega je kratko vrijeme proveo u njegovom naljućem konkurentnu »DC/Vertigu«. Da uđe u elitnu svjetsku strip »ligu« malo mu je svojedobno pripomogao danas pokojni hrvatski strip genijalac Edvin Biuković, ali ponajviše je za to zaslužan bio Ribićev raskošni crtački talent i upornost. A sve je zapravo počelo tamo negdje sredinom devedesetih raspadom Zagreb filma u kojem je radio kao animator, nakon čega je od dotadašnjeg hobija bio »prisiljen« napraviti profesiju od koje danas, ne mičući se iz Hrvatske, može posve dobro živjeti.
– Rekao bih da su jedini objektivni kriterij prodani primjerci. Mislim da je mene najviše proguralo što su oni stil kojim sam radio prepoznali kao kombinaciju europskog i američkog pristupa.
A što bi bio američki, a što europski pristup u stripu? – Pa recimo da američki stil najviše ide na dinamiku, a europski stil je više u mizanscenama, naglasak je više na pozadini, ima manje krupnih kadrova. Oni su u klasičnim europskim stripovima vrlo rijetki, dok se u američkom stripu može dogoditi da su dvije stranice za redom samo krupni kadrovi. Njima se sviđao način na koji ja slikam – to što slikam malo dinamičnije od nekih drugih crtača.
Morate li se i dalje prilagođavati ukusima američke publike ili sad već imate potpunu autorsku slobodu? – Imam slobodu, ali to je nešto za što sam se morao izboriti tijekom godina. Prvo sam radio njihove klasične stvari, pa sam polako počeo govoriti ja bi ovo ono, a onda smo napravili Lokija.
Je li istina da se prva epizoda »Lokija« prodala u 50 tisuća primjeraka? – Da i to je dosta. U tome je i stvar – da taj strip nije prošao toliko dobro, ja ne bih dobio priliku tako brzo raditi stvari po svojem. No i dalje vrijedi ista filozofija – možeš raditi što god hoćeš dok je to dovoljno isplativo.
A što to najbolje prolazi kod američke strip publike? – Postoji nekoliko odvojenih grupacija publike. Tu je ta klasična »geekovska« publika koja prati i kupuje iz mjeseca u mjesec »X-Mene« i takve stvari, a kako izlazi deset do dvadeset različitih svezaka mjesečno, oni sve to kupuju. Onda postoji ovaj drugi dio publike koji uglavnom stripove kupuje u knjižarama i ima posve drugačiji ukus. Zanimaju ih zaokružene i gotovo knjige i puno im je bitnije kako to izgleda, a ne tko s kim ljubuje u X-Menu. Jer takvi stripovi jesu sapunice, samo što se tu i tamo netko pošora. Ja si nekako zamišljam da su ovi drugi moja publika.
Mi u Hrvatskoj vjerojatno ne možemo ni pojmiti koliku popularnost strip ima u SAD-u? – Gle, ako uzmeš broj stanovnika i postotak populacije koja čita stripove, onda u principu razlika i nije velika. U svakom slučaju, njihovo tržište je dovoljno veliko da ima zdravu industriju. Mislim da u SAD-u postoji 300-tinjak izdavača stripova, a od njih bar stotinjak objavljuju isključivo stripove. Kod nas imaš par domaćih izdavača, no tržište je premalo da bi ljudi od toga živjeli. Oni koji objavljuju stripove, objavljuju i nešto drugo ili je to hobi kojim se bave kad dođu doma s posla. Tko će ti platiti strip u Hrvatskoj osim Modre laste? Kod nas od stripa vjerojatno najviše zarađuje Štef Bartolić koji radi u Playboyu.
Kako izgleda rad u Marvelu? Čini se da ima strašno puno likova i strašno puno autora... – Ono što znam je da oni svaki tjedan objave nekakvih pedesetak stripova. Dio toga je reprint nečeg starog, dio toga je drugo izdanje nečeg što se prije mjesec dana rasprodalo, ali mislim da je barem 30 do 35 naslova posve novo.
Što vas trenutno najviše zanima i što vas uopće može privući nekom projektu? – Obično je odluka povezana s nekim projektom na kojem sam prethodno radio. Na primjer, kad sam radio »Lokija«, onda mi je na kraju već bilo zlo od povijesnih kostima, crtanja dvoraca, tamnica i sličnog. Tako da sam bio presretan kad sam dobio priliku sa »Srebrnim letačem« jer je to bila drugačije sf »imagerija«. S tim da to nije bilo presudno, već činjenica da mi se svidjela priča – da nije nešto što se bazira na akciji, već nešto što se bazira, na hmm.. depresiji. Glavni lik umire i umire do kraja stripa. Jako mi se, recimo, svidio rad na »Sub-marineru«, baš zato jer je to neka vrsta drame, a ne neka epska kozmička priča. To je drama koja se događa u tri sobe, gdje je više manje sve što se dešava u stripu da tipovi pizde jedni na druge. Netko je rekao da je to najmanje Marvelov strip ikad objavljen u Marvelu. Nakon toga sam opet otišao u drugi ekstrem. Sad radim Hulka, koji je opet većinom hiperkinetička jurnjava, jer je normalno da je to tip kojeg uvijek ganja hrpa vojske.
Kako ste počeli crtati Hulka? – Imao sam ideju za neki mini serijal Hulka, no nisam točno znao kako bih je razradio, a tada me urednik spojio s piscem koji je imao konkretnu ideju. On do tad nikad nije pisao scenarij za strip, što se pokazalo kao prednost, jer nije gledao na priču kao klasični strip scenaristi koji to rade već godinama i međusobno si kradu ideje. U našem Hulku na prvih je dvanaest strana razrađena tehnologiju kako funkcionira proces na kojem ćemo bazirati strip. Hulka, naime, koriste kao oružje tako da ga se izbaci iz aviona, on se pretvori u Hulka i razbije sve i kad se umori i pretvori natrag u čovjeka, pokupe ga i prebace u tamnicu. Klasični strip scenarist nikad ne bi potrošio dvanaest stranica za objašnjavanje tog mehanizma, nego bi već na drugoj počeo s akcijom. No ja sam s takvim stvarima jako sretan, jer me ne zanimaju klasične strip priče u kojima se Wolverine kolje s medvjedom, na kraju ga pobjedi i sad mi znamo da je Wolverine jači od grizlija. Trudim se tražiti stvari sa malo više supstance od toga.
»Srebrnog letača: Requiem« svi su jako hvalili. Što vam je tamo bio izazov? – Pa upravo taj Requiem. To je nekad bio vrlo poznat lik, no sad ga već dugo skoro nitko ne kupuje. Do projekta je došlo tako da sam ja pročitao jednu od posljednjih epizoda i rekao uredniku da je to apsolutno smeće i da mu je najbolje da lik jednostavno ubije. Nakon dva tjedna, urednik me zvao i rekao da mu je scenarist »Letača« Michael Straczynski rekao to isto, pa nam je i dao u zadatak da to zajednički učinimo.
Kako uopće funkcionira ta suradnja na relaciji Hrvatska-SAD? Pročitala sam da često nikad ni ne upoznate scenarista uživo? – Pa, imaš e-mail, telefon i to ti je dovoljno. Scenarist pošalje uredniku svoju ideju, on je proslijedi crtaču za kojeg misli da bi mogao biti zainteresiran i ako se postigne dogovor, u većini slučajeva scenarist će napisati scenarij u kojem je sve što je htio reći jasno. Poanta je da to što nacrtaš treba biti jasno. Nekad dok nisam bio siguran u te stvari, često sam se pitao da li radim stripove koji lijepo izgledaju, ali nisu čitljivi. To sam riješio tako da sam ljudima koje to uopće ne zanima pokazivao gotovu stranicu i pitao što se dešava na njoj. Mami, recimo, koja u životu nije pročitala strip. Ako je ona skužila, znao sam da je to ok.
Kakav je bio osjećaj kad je došao prvi ček iz SAD-a? – To je bila prva velika promjena. Do tad bih u Hrvatskoj, pa i za tog njemačkog izdavača nešto nacrtao, a oni bi mi platili nakon šest mjeseci. Sjećam se da sam završio prvi kratki strip za američkog izdavača i taj dan kad sam to slao poštom, dolazi dostavljač, preuzima paket, a meni daje paket sa čekom. Nisam stigao ni pitati: »Kad ćete mi platiti?«
Koje su vam želje za budućnost? Na čemu bi htjeli raditi? – Imam ja želja i planova koliko hoćeš. Volio bih raditi s nekim scenaristima koje volim, a s kojima nisam radio, kao što su, recimo Alexander Jodorowski ili Alan Moore. Htio bi i napokon početi raditi na nekim mojim projektima. Ljudi se obično razočaraju kad im objasnim da će to izgledati još komercijalnije od ovog što ja radim. Moj ideal po pitanju SF žanra je Incal serijal od Moebiusa i Jodorowskog. Imam razrađen plan za 400 stranica, samo netko to još mora kupiti.
Autor: Vedrana SIMIČEVIĆ - NOVI LIST
  
U Hrvatskoj nema strip industrije Mislite li da bi se još neki hrvatski crtač mogao probiti »vani«. Kako ta naša scena sad uopće izgleda? – Nedavno je za Marvela počeo raditi Zagrepčanin Dalibor Talajić, a Tonči Zonjić radi kod njih već godinu dana. Kod nas scenu čini par ljudi, a nema nikakve industrije. Tako da moraš svaštariti, pa u slobodno vrijeme nešto nacrtaš. U Hrvatskoj je standard čisti mediokritet, jer je to posljedica procesa spuštanja cijena. Znam kako je meni bilo, kad bi za domaće magazine uložio puno truda da nešto nacrtam, u koloriranje i sve ostalo, a netko bi napravio dva kruga i trokut i dobio isti iznos. Zato uglavnom, uz iznimku Algoritma i više ne radim ništa u Hrvatskoj, jer se to tretira isto kao neka ilustracija složena Photoshopu za deset minuta. Kvaliteta nije bitna, bitno je da se papir pokrije s bojom, da se može reći: »Pa gle, veselo je«.
Ako je priča loša, ni lik mi nije zanimljiv Često radite ilustracije za naslovnice Marvelovih stripova kao što je Wolverine. Što vam je tu bitno? – Kad radim »covere« bitno mi je da je lik koji crtam vizualno zanimljiv, a meni su ti mračni likovi poput Wolverinea i Dardevila svakako interesantniji od ovih klasičnih super junaka. No da mi netko kaže da ću raditi Wolverinea na sto strana, ovo »Wolverine« ne bih ni čuo, nego bih samo htio pročitati priču. Ako moram raditi priču koju smatram moronskom, ni jedan lik me ne može dovoljno zainteresirati.
Podijeli
Pošalji na email
Klikova: 2305 Komentari (3)
 Napišite komentar
(4 Votes)
|
Esad Ribić, crtački talent brusi u najpoznatijoj izdavačkoj kući stripova Marvelu. U SAD-u postoji 300-tinjak izdavača stripova, a bar stotinjak objavljuje isključivo stripove, kod nas imaš par domaćih izdavača, no tržište je premalo da bi ljudi od toga živjeli ...
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos