U lutanjima nepreglednim područjima kulture, uvijek iznova naiđete na dokaze koji vam kazuju kako su ljudi fascinanta stvorenja. Dio ove fascinantnosti leži u, čini se neiskorjenjivoj, osobini ljudskog uma da svijet oko sebe najbolje razumije posredstvom priča i mitova. Zapadna je civilizacija odrasla na Homerovim mitovima i opoziciji prema njima. Novi je vijek stasao na krilima sukoba kršćanske dogme i neovisne racionalnosti. Kastinski sistem Indije funkcionira pomoću zamršene mreže prastarih priča o bogovima. Nacionalni identiteti, korijen svih sukoba dvadesetog i dobrog dijela devetnaestog stoljeća, nisu ništa drugo nego kolektivne žanrovske paradigme pomoću kojih razumijevamo sami sebe u opoziciji prema drugima. Svaka je umjetnost počivala na nekom mitu čiji se 'univerzalni' vokabular mogao prenositi od primatelja do primatelja, istovremeno omogućujući razumijevanje i potvrđujući vlastitu ontološku valjanost. Dekonstrukcija mita i dekonstrukcija priče, nastala kao posljedica liberalnih strujanja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uvod u postmodernu praksu razbijanja označitelja i spoznajni relativizam, nije mu mnogo naštetila. Mit i priča, iskasapljeni do neprepoznatljivosti, još uvijek leže u temelju spoznaje svijeta. Da je tomu tako, pokazuje i neprestana prisutnost jednog antičkog mita u imaginariju dvadesetog stoljeća. Tehnički napredak i uzlet racionalnosti kao jedine metode smislenih iskaza o stvarnosti, nastali kao posljedica davnašnjeg sukoba između grčkih prosjetitelja i grčkih klerikalaca, obilježavaju suvremenu svakodnevnicu i daju temelj onoj izreci o Grčkoj kao kolijevci civilizacije. Upravo je stoga fascinantno da je upravo iz konteksta stare Helade, izvučen jedan od fascinantnijih mitova, kojim su se napajali kako umjetnici tako i mislioci zadnjih dvaju stoljeća. Riječ je, naravno, o mitu o Atlantidi, potonulom kontinentu kojega u Timeju i Kritiji spominje Platon, filozof koji je u diskurs o spoznaji prvi uveo no nonsense approach. Iz te, usputne zabilješke, razgranalo se nepregledno polje tumačenja, mistifikacija i romanesknih obrada kakve je, barem na Zapadu, polučio malo koji mit. Fascinantno je uočiti kako je mit o Atlantidi dobio svoj zamah tek u modernom dobu, dok su ga antički pisci ili u potpunosti zanemarivali ili prema njemu odnosili kao prema još jednoj od Platonovih alegorija. Ni svijet stripa nije ostao imun na primamljivost ovog mita. U tom je kontekstu dovoljno spomenuti kultnu figuru Martina Mysterea koja je, uz knjige Ericha von Dänikena, najodgovornija za prisutnost mita o Atlantidi u kolektivnom pojmovniku ovog dijela Europe.

Ipak, jedan potonuli kontinent nije bio dovoljan kako bi zadovoljio ljudsku maštu i potrebu za mistifikacijama. U devetnaestom je stoljeću, francuski putopisac Augustus Le Plangeon tvrdio kako je otkrio dokaze koji potkrepljuju tezu kako je majanska civilizacija s Yukatana starija od grčke i egipatske. Navodno dešifriranje majanskog natpisa potvrdilo mu je kako su Maje potomci starog naroda čija se pradomovina nalazila na izgubljenom kontinentu usred Pacifika. Ovaj je kontinent dobio ime Mu i od tada, poput Atlantide, igra prominentnu ulogu u pop-kulturnim proizvodima i istraživanjima zainteresiranih pojedinaca diljem svijeta.

Kontinenti i civilizacije na granici jave i sna, tragovi skriveni u aluzijama poluludih svećenika i obećanje nekog boljeg, drugačijeg svijeta (kakvog, recimo, vidi Roger Bacon u Novoj Atlantidi) gradivno su tkivo svake priče o Cortu Malteseu. Pratt smješta svog junaka na granicu svjetova. On živi i djeluje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u žiži događaja koji će obilježiti stvaranje moderne Europe. Stare su monarhije pred raspadom, poredak koji je dominirao Europom dugi niz stoljeća više ne može zadovoljiti njene stanovnike, a nadolazeći će ratovi zauvijek obilježiti novorođeno doba i izbrisati tragove na ono staro. Unutar tog konteksta, u kojem se identiteti gotovo trentuačno preispituju, razaraju i stvaraju, potraga za izgubljenom civilizacijom, utopijskim poljem kojim vlada prirodni poredak, nameće se sama od sebe. U snovitoj sekvenci s početka stripa, u kojoj dva majanska reljefa Cortu prenose priču o starom ratu između Atlantide i Atene (oslovljavajući ga Solonom kako bi sve ostalo u diskursu već zapisane predaje), Pratt definira stil cijeloga stripa. Sekvenca se nastavlja jednako zbunjujućim susretom na brodu usidrenom usred Pacifika, na kojem se osim Corta nalaze i Zlatousta, Raspućin i Levi Columbia, sve odreda likovi iz Cortovog univerzuma udruženje kojih je tek ovlaš objašnjeno i prepušteno čitateljevoj mašti. Ukoliko je i u ranijim avanturama ovog mornara bilo čudnih narativnih skokova i non sequitur elemenata, Mu ih je po tom pitanju sve nadmašio. Dijelom egzotična avantura, dijelom teozofski misticizam, dijelom duhovno putovanje i dijelom ljubavna priča. Pratt će svoga junaka provući kroz čitav niz žanrova, koristeći pri tom narativnu logiku snova, te će čitatelj u više navrata ostati zbunjen pred onim što čita i u što gleda. Ono što je, izgleda, započelo kao pripovijest o potrazi za blagom, završit će se kao neobičan traktat ispunjen aluzijama i asocijacijama na antičke tekstove i mitske predaje nekoliko različitih civilizacija. "Likovi od krvi i mesa", poput sestre Amelije Earhart koji će povremeno nahrupiti u ovaj pripovjedni košmar, fiksirat će vrijeme i mjesto avanture, istovremeno je čineći pripadnicom vremena i univerzalnim narativom o potrazi za identitetom u labirintu života.

Kronološki gledano, Mu je posljednja Cortova avantura. te je u neku ruku i posljednja točka na i u sagi o Cortu Malteseu. Metafizičko putovanje kojim se završavaju Cortove ovozemaljske avanture, koje su ionako obilovale spojevima stvarnosti i romantike (snovite sekvence iz Kelta dobar su primjer toga). Putovanje je to koje samoga Corta ne ostavlja ništa bliže njegovom cilju, niti ga čini značajno mudrijim. No, nakon što je prošao sva mora ovoga svijeta, divanio s Merlinom, izbjegao strijelanje i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, metafizička kruna koja mu je ukazala na put ka transcendenciji bila je jedino što mu je nedostajalo. Ipak, Corto je nepopravljivi romantik, vječna lutalica koja zapravo ne želi doći do Utopije (Mooreovu knjigu nije nikada do kraja pročitao) jer u idealnom svijetu ne bi imao što raditi sa sobom. Corto Maltese ne može funkcionirati kao još jedan svetac iz kalendara. U idealnom svijetu nema mjesta za idealista.

Naravno, postoji i druga strana medalje kad je u pitanju ovaj strip. Za razliku od drugih naslova iz Prattovog najpopularnijeg serijala, Mu otrgnut iz konteksta, je u najmanju ruku prosječan strip. Pratt je u njemu u potpunosti izgubio volju za klasičnim pripovijedanjem (a grafički mu je izraz, ukoliko je to uopće moguće, još stiliziraniji nego u ranijim stripovima) te se sav dao u filozofska i ezoterijska istraživanja. Za razliku od Jodorowskog, koji kroz čitav svoj opus radi istu stvar, Pratt u Mu-u ne daje elementarnu pripovijednu razinu koja bi zadržala pozornost misticizmu nesklonom čitatelju. Krajnji je rezultat toga da se Mu prilično teško čita i još teže privlači one kojima Corto nije ništa drugo osim još jednog strip junaka. Je li Mu, u konačnici, dobar strip? Dobar je ukoliko pristanete na uvjete koje vam postavlja. Ukoliko vam oni ne znače ama baš ništa, bit ćete poprilično razočarani.

Autor: Matko Vladanović

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar