Pripovjedač Baretićevog romana Hotel Grand, dvanaestogodišnji Filip, pokušavajući održati privid normalnog života unutar obiteljskog kupleraja, povremeno se povlači od svijeta i zaranja među stranice Stripoteke. Kada u njegov život uđe mlada ukrajinska gimnastičarka – Halja – kćerka jedne od prostitutki, Filip će joj dodijeliti laskavu ulogu Modesty Blaise, a za sebe će ostaviti onu Willija Garvina, vječnog pratitelja pomalo sudbinski osuđenog na podređenu ulogu u čitavoj pripovijesti. Direktno sa stranica Stripoteke i tuđih prisjećanja na odrastanje uz stripove (a takvih je u posljednje vrijeme sve više) prelazimo na prvo albumsko izdanje ove heroine na hrvatskom jeziku. Na tržištu bi se uskoro trebao pojaviti i treći svezak Modestynih pustolovina, no mi ćemo se ovom prilikom zadržati na prvom, smatrajući kako je prije svega, najvažnije krenuti o samih početaka. O samom izdanju bit će riječi nešto kasnije, za sada nam pozornost valja usmjeriti na samu Modesty i njen položaj unutar modernog svijeta.

Nekoliko desetljeća razvoja Modesty Blaise, možda je najbolje pratiti obrativši pozornost na mijene u vizualnom prikazu ove heroine. Početkom šezdesetih, kada se prvi put otisnula u široki svijet i osvojila srca čitatelja londonskog Evening Standarda, Modesty je utjelovila čudnu mješavinu euroazijske ljepote. Visokih jagodica, ukošenih očiju, izražajnog pogleda i kraljevskog držanja, predstavljala je nedosanjani san svakog klinca iz predgrađa. Princeza, kako ju je zvao (i još uvijek je zove) Willie Garvin, kao da nije bila od ovoga svijeta, a ta nezemaljska ljepota i tajanstvenost samo su još više potpirivali maštu mnogim čitateljima diljem svijeta. No, taj privid nezemaljskosti ostaje, nažalost, samo prividom, a jednom kad pročitamo retke Petera O'Donella o nastanku njegove junakinje, shvaćamo kako nam se stvarnost ponovno kradomice uvukla među korice stripa i ostala tamo kao pritajeni i neželjeni gost.. Početkom četrdesetih, dok je Drugi svjetski rat bio u punom jeku, mala britanska postrojba koja je djelovala unutar Perzije (današnji Iran), susrela je zalutalo dijete koje se nekim slučajem odvojilo od glavnih pravaca kretanja balkanskih izbjeglica. Ovaj će susret, sa svim njegovim izrečenim i neizrečenim posljedicama, ostaviti dubok utisak na mladoga O'Donella, te će isti, dvadeset godina kasnije, smješten  na sigurnom britanskom teritoriju, prizvati upomoć ovo sjećanje kako bi iz njega stvorio novu i dotad neviđenu, europsku junakinju. Ostalo je, kako se to obično govori, povijest. Vjerojatno ni ne  sluteći, Peter O'Donell je unutar pasica novinskog stripa učinio mnogo više za bezimene žrtve Drugog svjetskog rata od velike većine djela europske književnosti. Dok se poslijeratna književnost bavila visokim lamentacijama o prirodi ratovanja, sukoba i ljudskog zvjerstva, stavljajući u usta pobjednika visoke moralne poruke koje su trebale obilježiti nadolazeće vrijeme, tisuće bezimenih pojedinaca koji su isparili u logorima smrti i na nekom od beskrajnih prekograničnih marševa, ostali su bez vlastitog glasa. Slijepa pjega europskog identiteta, nužna krv na kojoj se morao izgraditi novi poredak, bila je, makar prešutno opravdana kao neizbježna posljedica rata oko koje ne treba uzalud proliivati suze. Dok su se mnogi europski intelektualci pokušavali opredijeliti za jednu od dvije strane u poslijeratnom sukobu, smatrajući kako je najurgentija stvar obraniti ideju komunizma od galopirajućeg napada kapitalističke mašinerije, ratna stradanja postala su pomalo passe tema koja se  uvijek iznova uskrisivala kako bi kome zatrebao dodatan argument o zvjerstvu i nehumanosti protivničke strane. Pisci šunda, poput Petera O'Donella, bili su među prvima koji su dali glas pojedincima koji su se nalazili ispod Hegelova žrvnja Povijesti, vraćajući ih na stražnja vrata u javni diskurs i u kolektivnu imaginaciju generacija koje su upravo stasale. Modesty Blaise, sa svojim prognaničkim zaleđem, kriminalnom prošlošću i čudnim osjećajem za humanizam postala je simbolom djelatne volje koja je djelovala izvan uskih uzusa suhoparnog akademskog moralizma. Upravo su se unutar Modesty spajaju dva veoma različita utjecaja – onaj stvarnosni, kroz iskustvo života u sabirnim logorima, potenciran preko susreta mladog O'Donella sa lutajućom djevojčicom, i onaj idealni, utjelovljen u određenoj vrsti uzvišenog dostojanstva kojeg je svaki old school strip-junak morao posjedovati. Balansiranje među ovim dvjema stranama obilježit će Modesty Blasie kao osobu, kao fikcionalni lik, i kao ideju. Od avanture do avanture, uvijek će iznova ova diskrepancija biti stavljena ne kušnju, a čitatelj ni u kojem slučaju neće moći predvidjeti što će ga točno dočekati kad okrene stranicu. U tom je smislu Peter O'Donell s Modesty Blaise napravio nešto neponovljivo. Poput modernog mita Modesty je morala ispuniti strukturalne besmislice poslijeratne Europe i pružiti svojim čitateljima nadu kako je unutar kaosa moguće pronaći pravi odgovor i ustrajati na njemu.

No, da se vratim na trenutak vizualnoj reprezentaciji koju sam spomenuo na početku. Sve što je do sad bilo izrečeno o karakteru Modesty Blaise, ne proizlazi samo iz O'Donellova scenarija. Za indiferenciju krhkosti i snage, razoružavajuće tuge i čelične volje zaslužan je i prvi crtač – Jim Holdaway koji je sve ove osobine znao isporučiti uz pomoć tuša i olovke. Premda su mu kadrovi ponekad prekrcani, što je valjda direktna posljedica ograničenja koje nameće novinski medij, Holdawayeva Modesty je perfektno utjelovljenje ovoga lika kojem se kasniji crtači neće ni približiti. Ako uz njegov, postavimo crtež Enriquea Romera (kojeg maleni dio možemo vidjeti i u ovom izdanju), primjetit ćemo kako Romero prezentira Modesty gotovo kao superjunakinju, potpuno promašujući njenu bit. Stavljajući naglasak na seksualnost umjesto na pritajenu erotiku, Romerova je Modesty, poput mnogih akcijskih junakinja suvremenog stripa, potpuno bezlična. U ovim mijenama možemo promatrati tragove vremena i diverzitet zahtjeva koje su pred strip postavljali njegovi čitatelji u različitim dekadama.

Peter O'Donell napisao je posljednju epizodu Modesty Blaise, 2001. godine i od tada se uspješno opire zahtjevima tržišta koje ne može pojmiti gašenje uspješnog serijala. Bez obzira na to kako će se ova priča dalje razvijati, hrvatska je publika u mogućnosti pratiti Modestyn put od samog početka. Moguće je da će se nekima ovo izdanje učiniti kao prežvakavanje stare slame, s obzirom na to da su Modestyne avanture obilježile čitav niz jugoslavenskih generacija, no ponovna pojava ove heroine pružit će priliku i mlađoj publici, kojoj su zalihe Stripoteke uglavnom nedostupne, da se upozna sa važnim poglavljem u povijesti europskog stripa. Poglavljem koje nipošto nije zastarjelo i koje i danas odiše svježinom kao i prije četrdeset i šest godina. Stoga je prava šteta što se ovom izdanju nije pristupilo malo ozbiljnije. Premda je prilično jeftino (album sa dvije epizode u mekom uvezu košta 45 kuna), na jezičnoj je razini prilično nezadovoljavajuće. Neka prevoditeljska i lektorska rješenja prilično su besmislena, a dojam traljavosti koji iz njih iščitavamo narušava ukupan dojam. Možda vam se može učiniti kako je jezik prijevoda najmanje važna stavka u čitavoj priči. Pobijanje takvog mišljenja zahtijevalo bi podužu lingvstičko-kulturološku raspravu i stoga se u to nećemo upuštati. Dovoljno je reći kako prijevodna stavka postaje sve važnija u recepciji bilo književnih bilo strip djela, i polako prolaze dani u kojima je unutar strip-oblačića bilo moguće napisati bilo što i ostati nekažnjen. Ipak, riječ je o zamjerki koja se odnosi na kvalitetu samog izdanja, koja je mogla biti i bolja. Što se tiče same Modesty, ovih nekoliko paragrafa samo je uvod u priču o njoj. Ona je, poput mnogih djela svjetske književnosti, nešto što uvijek iznova treba otkrivati.

Autor: Matko Vladanović

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar