| RADOVAN DOMAGOJ DEVLIĆ – MACCHU PICCHU |
| RUBRIKE - RECENZIJE | |||
| Srijeda, 25 Studeni 2009 18:59 | |||
|
Kao i kod Haldemana, Devlićev je rat odavno izgubio svoj smisao. Čak su se i zaraćena strane odpredemtile od svojih početnih nacionalnosti i starih pripadnosti te su postali pripadnici bezličnih simbola crnog i bijelog kruga. Taoistička simbolika, koja će, kako serijal napreduje, doći do većeg izražaja, potpuno promiče zaraćenim stranama i jedino što ih, u trenutku u kojem uranjamo u priču, sjedinjuje jest tvrdoglavo ustrajanje na nastavku dvjestogodišnjeg klanja diljem zemaljske kugle. U kaosu rata, kaosu koji je izbrisao ideju civilnog života, neopredijeljenost nije moguća, a oni koji unato tome ustraju na blasfemičnoj ideji o apsurdu rata bivaju žigosani kao najveći neprijatelji civilizacije i ustaljenog poretka. „Macchu Picchu“ priča je o njima, o slobodnim duhovima, vječnim lutalicama u potrazi za nedosanjanim idealom čije je postojanje tisućama godina stvar ljudske fikcije. Premda sa sobom nosi obilježja rajskih slika svjetskih religija, „Macchu Picchu“ nije nagrada za pokorno vršenje službe. „Macchu Picchu“ je opredjeljenje, treći put u binarnom sustavu i destrukcija sustava samog. Stoga njegova stvarna lokacija i nije bitna, koliko je bitno putovanje. Ona Prattovska, duboko romantična mantra „uvijek malo dalje“, koja omogućava siguran bijeg od ideje pripadnosti i dužnosti. Za Devlića i njegove junake, Vodiča, Slomljenog nosa, Uška, Rani i Harama ne postoji dužnost prema zajednici. Individualci, buddhistički svećenici odvojeni od svijeta u potrazi za nirvanom, koji se u ideološkom kontekstu mogu čitati kao pravi primjeri uznapredovale egomanije. U nekom pak drugom kontekstu, Devlićevi junaci postaju nositeljima prometejske vatre, vječnim židovima osuđenima na ponvaljanje beskonačnog kruga samsare sve do trenutka konačnog oslobođenja. Odgovor na pitanje hoće li do njega ikada doći ostao je neizrečen. No, slijedeći Devlićevu filozofiju mogli bismo reći kako odgovor i nije bitan – bitno je pitanje.
„Macchu Picchu“ je kolosalno djelo, jedan od primjera vrhunske literature i još jedan primjer nesreće malih naroda i njihovih jezika. Da je, kojim slučajem, umjesto u Stripoteci na hrvatsko-srpskom jeziku, objavljen u Tintinu, Spirou ili negdje u Americi, danas bi se o njemu drugačije pričalo. To jest – pričalo bi se. Relativna medijska šutnja koja je popratila ovo izdanje, još jednom pokazuje autentično hrvatsku osobinu osjećaja manje vrijednosti, ideju po kojoj je posljednji hrvatski umjetnik umro tamo negdje uz Ujevića, Matoša ili Krležu. Svi oni koji su došli poslije, bivaju osuđeni na status epigona svjetskih uglednika s kojima se u pravilu ne mogu nositi. Niša ne bi moglo biti dalje od Devlića i „Macchu Picchua“, no neke je navike teško promijeniti zar ne?
Devlićevo je djelo igrom slučaja ostalo nedovršeno. I upravo ga ta nedovršenost smješta dublje u romantičarsku tradiciju no što je bilo namjeravano. Dok su naši i svjetski romantički i renesansni autori, tendencionzo ostavljali djela nedovršenima kako bi im podarili dašak starine i istinosnu vrijednost klasičnih tekstova, „Macchu Picchu“ ostao je nedovršen zbog neodgodivog posla kojega je Devlić imao obaviti na drugom svijetu. Ulogu Ivana Mažuranića u ovom je izdanju preuzeo Darko Macan koji je ponudio jedan od mogućih završetaka „Macchu Picchua“, nipošto ne jedini i nipošto konačan. Na kraju krajeva, ponuditi konačan odgovor na Devlićevo djelo, značilo bi razbiti čaroliju. I dok nas, kao čitatelje, nedostatak zaokružene priče može beskrajno iritirati, dio nas govori nam kako je tako bolje. Koliko smo puta bili razočarani svršetcima priča koje su nam prirasle srcu? Ovako, odgovor na krajnje pitanje možemo ponuditi sami, bez straha od autora i bez straha od nepobitne istine zapisane u kamenu.
Valja imati na umu kako je „Macchu Picchu“ pisan prije Domovinskog rata i kako njegova filozofija nije spriječila Devlića u odlučnom zauzimanju strana u sukobu koji se pojavio. Jedan od prvih stripova posvećen ratu na domaćim prostorima bio je upravo Devlićev „Priča o kacigi“ (koji se može čitati u svojevrsnom zborniku „Propuh vremena“ objavljenom kod istog izdavača) i premda se i u njemu mogu naći odjeci „Macchu Picchua“, ne možemo iz njega apstrahirati angažiranost i opredjeljenje – stvari od kojih su kroz sve stranice „Macchu Picchua“ Vodič, Rani, Uško, Haram i Slomljeni nos neprekidno bježali. Možda je upravo „Priča o kacigi“ posljednje poglavlje „Macchu Picchua“, poglavlje koje može zamijeniti nedovršeni Armageddon. Pomalo depresivno poglavlje koje nas u određenom smislu vraća na početak te nam kazuje kako nesvrstanost, u konačnici, nije niti moguća, niti ljudska osobina. Ipak, možda je priča o kacigi tek jedna od postaja u kružnom kretanju vremena, postaja na kojoj su junaci „Macchu Picchua“ još jednom promijenili boju svoje odore. Voljeli bi vjerovati kako je tako, i kako ideal „Macchu Picchua“ još uvijek može stajati iznad stvarnosti „Priče o kacigi“, no nekako, možda zbog godina i iskustva u pripovijestima o svijetu, sve nam je teže vjerovati u to. Bilo kako bilo, „Macchu Picchu“ je pred vama i bilo bi žalosno da moj odgovor ostane konačan. Potraga se nastavlja.
Autor: Matko Vladanović
Izdavač: Matica Hrvatska, ogranak Bizovac; 2009. Cijena: 199 kuna
Podijeli
Pošalji na email
Klikova: 1331 Komentari (1)
 Napišite komentar
(1 Vote)
|
Sjećam se, kao da sam ga jučer čitao, jednog od prvih SF romana koji mi je dopao ruku. Bio je to antimilitaristički roman Joea Haldemana iz 1974. Forever war. Priča o sukobu Zemljana i vanzemaljske rase, toliko puta ispričana u žanrovskom šundu, na ovim stranicama dobila je novi obrat. Glorifikaciju rata, uzdizanje jednog identiteta, jedne nacije ili jednog naroda nad drugim, mitomaniju prisutnu u svim sličnim pripovijestima ranijih doba, zamijenilo je otvoreno gnušanje i humanistički apel koji je, u nedostatku boljeg rješenja, ukazivao na apsurde i besmislice ideologije neprekidnog sukoba između Nas i onih Drugih. Korpus Haldemanovog romana bio je dovoljno porozan te se u njega moglo upisati bilo što – bilo koja analogija sa bilo kojim ratom iz dugačke povijesti zemaljskih sukoba. U ratu kojemu se smisao odavno izgubio (što je dodatno potpomognuto SF potkom o putovanjima bržim od svjetlosti i vremenskim distorzijama kao njihovom direktnom posljedicom), jedino što je bilo sigurno bilo je postojanje neprijatelja – stranca čija je sama egzistencija održavala ideologiju zemaljske zajednice, ratnu ekonomiju i opravdavala globalnu politiku sukoba. Negdje pri kraju romana, u trenutku u kojem obje zaraćene strane ustanovljuju kako su i uzrok i povod rata posljedica zabune i misinterpretacije, čitatelj se nalazi pred utjelovljenim apsurdom – apsurdom koji, na žalost, ne odgovara u potpunosti stvarnom stanju stvari. Ideja rata, ideja slobode, ideja o mogućnosti ideološkog nepripadanja, zajedno sa gotovo buddhističkom idejom o neupletenosti u svijet osnovno je tijelo Devlićevog Macchu Picchua. Tijelo koje ne nudi konačne odgovore niti utaban put, već tijelo koja postavlja pitanja na koja samo čitatelj može odgovoriti.
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos