XIII INTEGRAL #1 - VAN HAMME/VANCE

Font Size

Utorak, 28 Travanj 2009 17:34

xiii_integral_1 Gadna je ta priča sa dugačkim serijalima. Ne sluteći ništa, uzmete album ili dva u ruke, zadubite se među njihove stranice te se nakon nekog vremena zateknete budni u čudnim jutarnjim satima proklinjući izdavača, prevoditelje, autore i kritičare odreda. Ako je serijal kojim slučajem loš, čeka vas puno manje živciranja. Obično se već nakon prvih nekoliko stranica dade naslutiti u kojem smijeru priča ide i je li vrijedna vaše pozornosti. U slučaju da njome niste zadovoljni prilično je jednostavno zalupiti koricama i odložiti knjigu u materijal za reciklažu. Jedino što možete izgubiti nešto je novca i nešto vremena. No, ako se kojim slučajem navučete na serijal, a pri tom ne razumijete jezik izvornika te ste prisiljeni čekati domaća izdanja, stupanj živčanosti naglo se povećava. Tu na scenu stupa svo bogatstvo hrvatskog jezika i gotovo beskrajne mogućnosti kreiranja domišljatih i verboznih kletvi kojima ćete izraziti vlastito negodovanje. Nešto takvo zbilo se u mom susretu s Trinaesticom. Tri su se albuma okupljena u ovom integralu pokazala premalom dozom za novonastalu ovisnost.

Pretpostavimo kako smo u stanju stvari sagledati objektivno (što je, od prigode do prigode, dobrodošla iluzija). Tada bi, bez pretjeranog entuzijazma, mogli izjaviti kako smo većinu motiva koji čine Trinaesticu već negdje susreli. Bilo da smo se u mladosti hranili špijunskim štivom poput Ludlumova, bilo da smo gutali televizijske serije i filmove slične tematike, bilo da smo poštovatelji američkog noira pedesetih godina, bilo da smo čitali kojekakve stripove koji su dotično polje iscrpili gotovo do temelja. Na samotnoj plaži, na mjestu koje civilizacija desetljećima usrdno zaobilazi, budi se čovjek sa ogromnom rupom u memoriji. Pet stranica poslije, dolazi do općeg kaosa, tri lika umiru, nekoliko se misterija nagovještava i ne zna se tko pije, a tko plaća. Postoji li početak koji bi unutar žanra mogao biti više iskorišten od ovoga? Ovisno o preferencijama autora, dani ćemo početak ispuniti tematikama zavjere, hladnoratovskog sukoba, sitnog kriminala ili temom goleme opasnosti koja se sprema nauršiti svjetski red i poredak. Ubacimo li u naš okvir i nepokolebljivog i časnog junaka bez mane, imamo strukturu koja je sposobna ispričati tisuću i jednu priču na zadanu temu. Ipak, unatoč tome što sam kadar prepoznati elemente opće strukture špijunskog žanra, te bi u teoriji automatski morao smanjiti doživljaj, svijet Trinaestice povukao me u sebe.

Gornji paragraf pruža više informacija o meni nego o samome stripu, no govoriti ovdje o sadržajnim elementima ova tri albuma, značilo bi pokvariti vam užitak čitanja. Van Hamme ne koristi komplicirane narativne tehnike niti zakučastu simboliku kojoj bi bilo potrebno posebno tumačenje. Kako pravila žanra nalažu, stvari su jasno postavljene. Čitateljeva je pozornost usmjerena na život i djelo glavnoga junaka, koji se iz sekvence u sekvencu sve više zapliću i čija se jasnija ekspozicija iz albuma u album sve više odlaže. Ova potreba za zaplitanjem u špijunskim/noir pripovijestima može dovesti do zanimljivih stvari (koje uglavnom živciraju čitatelja). Poznata je anegdota koja govori kako se tijekom snimanja filma The big sleep, priča toliko zakomplicirala da nitko, uključujući redatelja, scenarista i pisca izvorne pripovijetke, nije mogao odgovoriti što se točno dogodilo s nekolicinom likova. Unatoč tome, film je postao klasikom noir žanra, što je, ako ništa, potvrda kako se u pedesetak godina od snimanja tog filma, do današnjeg dana u tom smislu nije ništa promijenilo. Misterij na kojega slučajno nabasamo privlači (osim ako niste potpuno ogrezli u cinizmu), no misterij čije smo konstruirane prirode svjesni, privlači još više. U interakciji između autora i čitatelja dolazi do određene vrste nadmetanja u kojoj se obje instance trude baciti klipove pod noge onoj drugoj. Dobar žanrovski autor transcendira pravila žanra u isto vrijeme uvjeravajući čitatelja kako ni za milimetar ne odstupa od zacrtanih pravila. Kako jednom reče moja poznanica - ako krenete čitati serijal knjiga o Aniti Blake pod pretpostavkom da čitate vampirsku fikciju, dok shvatite da držite u rukama blatantnu pornografiju, već je kasno. Čitatelj mora pristati na ovu igru, no u isto vrijeme će se truditi preduhitriti pripovjedača i tekst razotkriti prije samog kraja. Ova utrka, neovisno o samom tijeku pripovijesti, dodatno povećava adrenalin, a priča koja uspije nagovoriti čitatelja na nju, postiže svoj cilj. Čitatelj ostaje zarobljen unutar teksta, priča teče dalje, i svi se ludo zabavljaju.

Moguće je kako efekt ne bi bio toliki da sam kojim slučajem ovu priču čitao u obliku knjige ili scenarija (Bourneove avanture nikada me nisu previše privlačile). No, u kombinaciji sa Vanceovim ambijentiranim eksterijerima (posebno istaknutim kod Bruce J. Hawkera) koji savršeno dočaravaju pripovijedni svijet i mašti ostavljaju malo prostora, doživljaj je potpuno drugačiji. Premda je kolor iz današnje perspektive pomalo zastario (jarke i jasne boje, čudno sjenčanje), te će pokojem čitatelju zasmetati poput šake u oko, ukupan vizualni dojam ne narušava se previše. Za očekivati je kako bi se suvremeniji autori okrenuli stiliziranijoj liniji i hrabrijim perspektivama, no jasno vizualno predstavljanje u skladu je sa jasnim pripovijedanjem i u konačnici sa poetikom franko-blegijskog stripa osamdesetih godina. Ako ništa, dašak patine sa ovih stranica, osvježit će oko naviklo na računalnu grafiku i digitalni kolor.

Trainaestica je strip koji će se svidjeti i djeci i odraslima. Različitost njihovih iskustava i opseg pročitane literature ovdje ne igraju bitnu ulogu. Onaj kome je sve to novo, naći će pred sobom jedan od boljih žanrovskih stripova. Oni koji iza sebe imaju pokoju godinu bauljanja među šumom stripova, morat će pristati na pripovijednu situaciju i njene zakonitosti. Preveliko analiziranje i eklektička minucioznost u razotkrivanju strukture u ovom bi slučaju samo narušili magiju Trinaestice. Drugim riječima, ako pristanete na poetiku žanra, dobit ćete briljantnu pripovijest. Ako očekujete revolucionarne pomake u iznošenju ideja o svijetu i životu, okrenite se na drugu stranu. Trinaestica nije strip za eksperimentatore bilo koje vrste. Ona pruža jednu posve nevinu, neobvezujuću zabavu koja će vas, ovisno o vašim sklonostima, privući ili obiti. Riječ je o dobrom stripu koji ne podržava sklonosti zahtjevnijih čitatelja ali pak pruža obilje radosti onim drugima. No, da bi se izgradio vokabular, negdje se mora početi, Trinaestica se čini kao savršeno mjesto za početak. Ipak, ako se uhvatite kako u ranim satima vršite radnje sa početka teksta, nemojte reći da vas nisam upozorio.