Tvorac Modesty Blaise Peter O'donnell o pravoj Modesty Blaise.

Godina je 1941. Bio sam dočasnik zadužen za pokretni radio odred u državi koja se tada zvala Perzija. Bili smo dio široko postavljene linije osmatračnica čiji je zadatak bio upozoriti stožer ako se njemačke snage počnu kretati kroz Caucasus u namjeri da osvoje naftna polja na Srednjem istoku.

Taj pokret se nije dogodio, umjesto toga između Crnog i Kaspijskog mora kretale su se raštrkane grupe izbjeglica iz balkanskih zemalja bježeći ispred njemačkog napada na Rusiju. Neki su putovali u manjim, obiteljskim grupama, a neki sami. Svi sa jednostavnim ciljem da se domognu područja pod Britanskom kontrolom, za koje su smatrali da je sigurno. To se nikako nije moglo nazvati rijekom izbjeglica. Put od balkana do Cau-casusa je vrlo dug izmislim da ga mnogi nisu uspjeli prevaliti.

Naš radio kamion je bio blizu plitkog potoka koji je vijugao između niskih brežuljaka. Zemljište je bilo mješavina pijeska, šljunka i izlomljenog kamenja koja je pružala malo uvjeta za rast bilo kakve vrste bilja. Najbliže selo bilo je udaljeno od nas oko osam kilometara, na mjestu gdje je naš mali potok uticao u veću rijeku. Kamion je bio prekriven kamuflažnim mrežama koje su jednako koristile kao komadić hlada u nesmiljenoj vrućini kao i zavaravanju neprijateljskih zrakoplova - koji se zapravo nikada nisu ni pojavili. Obroke i vodu su nam dostavljali svaka četiri dana iz nekog mjesta u našoj pozadini (nikada nisam točno saznao od kuda), a obroci su se uglavnom sastojali od kruha, keksa, konzerviranog putra od kozjeg mlijeka, pekmeza, konzervirane govedine i konzerviranog gulaša od mesa i povrća koji se zvao McConnochie's. Nisam siguran što bih danas mislio o McConnochie'su, ali tada smo svi imali jako visoko mišljenje o njemu.

Jedan dan smo sjedili ispod kamuflažne mreže i ručali, kad se u daljini iznenada pojavila mala figura obučena u tanku majicu koja joj je sezala do malo ispod koljena i bila skroz izblijedila od sunca. Na glavi je nosila mali svežanj zamotan u komad pokrivača, a na prsima joj je bio neki predmet zavezan žicom koju je stavila oko vrata. Bilo mi je teško razabrati što je to, jer je iznenada zastala na nekoliko metara udaljenosti i pažljivo nas počela promatrati i procjenjivati.

Počeli smo je dozivati na načine za koje smo se nadali da će pokazati naše dobre namjere, a koji su definitivno bili na mješavini različitih naglasaka, pošto smo naš odred sačinjavali Škot, Geordie (okolica Newcastlea op. a.), Cockney (Londončanin op. a.) i ja (tri radio operatera i vozač mehaničar).

Nakon par trenutaka, djevojčica je počela pomno pregledavati uzduž potoka, najvjerojatnije tražeći neko bolje mjesto, ali se ubrzo uputila prema prema malenoj crti hlada uz strmu obalu potoka i spustila svežanj na zemlju. Njena pojava me poprilično zainteresirala jer, iako je imala crnu kosu i tamniju boju kože, nije izgledala kao arapsko dijete. Teško je definirati zašto, ali definitivno nije sličila arapskoj djeci koju smo tada znali viđati u Perziji i Iraku.

Rekao sam Jocku neka zagrije još jednu limenku McConnochieVa, i dok smo nas četvorica razgovarali, saznao sam da svi mislimo isto - to bi dijete moglo biti izbjeglica iz jedne od dalekih balkanskih zemalja koja je očito izgubila svoju obitelj ili grupu s kojom je putovala. Ako je to bila istina, sigurno se to nije dogodilo nedavno, pošto se vidjelo da se djevojčica zna brinuti sama za sebe, vidjelo se da je naviknuta na samoću, da je oprezna ali ne i preplašena, i da od nikoga ne očekuje pomoć.

Dok smo pričali, djevojka je već bila do koljena u potoku, sagnuta umivala lice i prala prašinu sa svojih ruku i nogu, istovremeno se trudeći držati nas na oku cijelo vrijeme bez da gleda direktno u nas. U potoku se zadržala par minuta, dio tog vremena provela je češljajući svoju dugu kosu prstima, prije nego što ju je zavezala u rep komadićem tkanine. Nakon što je izašla iz potoka i sjela u komadić hlada, odmotala je svežanj i iz njega izvadila nešto zamotano u tanku tkaninu. Odmotala je tkaninu i počela jesti to nešto, pretpostavljali smo daje chupatti (kruh od krupnog zrna sličan palačinki op.a.), ali bilo je to teško utvrditi s te udaljenosti.

Jock je stavio zagrijani gulaš u limenu zdjelu, stavio žlicu i kekse unutra, ulio čaj u vrč i krenuo prema njoj, vičući nešto kao „Izvoli curo, nešto fino za pojesti i popiti". Djevojka se ustala, zgrabila svoj svežanj i počela polako uzmicati, spremna da se okrene i počne bježati. Sve naše jedinice na Srednjem istoku su znale par riječi na arapskom: Jildi: požuri se; Kem: koliko? Felousse: novac; Stanna: čekaj; Asti: pazi; Mahleesh: nema veze; Aywah: da. Pa kad se djevojka spremala u bijeg, Jock je zastao na mjestu i svi smo počeli vikati „Stanna, stanna" i pokazivati rukama da joj ne želimo zlo.

Na rubu potoka, po prilici na pola puta između nas i nje bio je niski ravni kamen i viknuo sam Jocku da ostavi zdjelu i čaj na njega. To je i učinio, zatim joj je mahnuo, pokazao na kamen, te se vratio do nas i sjeo. Djevojka nas je pažljivo promatrala oko pola minute, zatim je spustila svoj svežanj i polako krenula prema kamenu. Tamo je nesigurno pogledavala prema hrani i čaju, pa zatim pokazala na hranu, pokazala na sebe i rekla nešto na nekom stranom jeziku što je definitivno zvučalo kao pitanje. Jezik, kasnije smo se složili, nije bio arapski, ali pretpostavljali smo da iako joj to nije materinji jezik, sigurno je morala pokupiti iste riječi kao i mi, pa smo počeli vikati ,,Aywah, aywah!" i mimikom joj pokazivati da jede. Djevojka je sklopila ruke ispred sebe u znak zahvalnosti, nakratko se poklonila, zatim je pokupila zdjelu, sjela na kamen i počela jesti. Opet sam primijetio onaj predmet koji je nosila oko vrata, ali još uvijek nisam uspio prepoznati što je to.

Bila je mršavo i malo stvorenje i bio sam siguran da će navaliti na hranu kao vuk, ali jela je jako polako, kao da se fokusirala na svaki zalogaj i nakon što je pojela skoro sve, nadrobila je kekse unutra kako bi pomazala sve sa zdjele. Spustila je zdjelu i ostala sjediti gledajući nas, naš kamion i naš kamp (dva šatora za po dvije osobe) na taj svoj poseban, fokusiran i pronicljiv način. Glava joj se trznula na zvuk poziva na naš radio u kamionu. Geordie se krenuo javiti. Vratio se do nas taman kad je djevojka popila sav čaj. Tada se ustala i učinila nešto što nas je sve iznenadilo, odnijela je zdjelu, žlicu i vrč u potok i oprala ih. Mokri pijesak je dobar za pranje, čak i s hladnom vodom, upija svu masnoću. Nakon što je završila, vratila je sve natrag na kamen, ponovila svoju „hvala vam" gestu i vratila se natrag u hlad i sjela naslonjena leđima na strmo korito potoka. Nakon pola sata, tijekom kojih smo nastavili s našom rutinom ne približavajući joj se, ustala je i počela vezati svoju deku u svežanj. Povikao sam „Stanna" i pokazao joj da pričeka, zatim sam pokupio dvije konzerve McConnochie'sa, pokupio dvije prazne limenke koje su ostale od našeg ručka i uzeo otvarač za konzerve. Svatko u našem odredu je imao svoj otvarač za konzerve, tako da smo joj bez problema mogli dati jedan.

Otišao sam do ravnog kamena, kleknuo, mahnuo djevojci i čekao, pokazujući joj konzerve i otvarač. Nakon par trenutaka pokupila je svoj svežanj i približila mi se na deset koraka i tada izgovorila nešto što je zvučalo kao pitanje. Pokazao sam joj da obrati pažnju na to što radim i počeo polako demonstrirati upotrebu otvarača na dnu jedne od praznih posuda, demonstracija je izazvala veselje i zadirkivanje ostatka odreda. Otvarač je bio vrlo star model s polugom i dok sam joj nastavljao pokazivati prenaglašenim pokretima kako se koristi, cijelo vrijeme sam gledao u nju. Napeto je promatrala što radim i sada je bila dovoljno blizu da vidim da je ono što joj visi na vratu kao medaljon zapravo mali komad drva s dugačkim čavlom zavezanim tankom žicom, a čavao je stršio dobrih 5 centimetara od drške. Bilo je to oružje, priprosto oružje - i sledio sam se kad sam pomislio što ju je nagnalo da napravi takvo oružje.

Kad sam završio s otvaranjem konzerve, stavio sam otvarač pored preostale prazne konzerve i pokazao joj da ponovi ono što sam joj upravo pokazao, zatim sam, kako bih izbjegao daljnje aplaudiranje odreda, krenuo prema njima. Djevojka je prišla kamenu, uzela otvarač i konzervu i pogledala nas upitno, na što smo je mi krenuli ohrabrivati. Stavila je konzervu za vježbanje na kamen i probala zabiti vrh otvarača u nju na način na koji sam joj pokazao, ali nije imala dovoljno snage u zglobu. Nakon dva neuspjela pokušaja, uzela je mali kamen i pomoću njega zabila vrh otvarača u konzervu.

Gledali smo ju s nestrpljenjem i sjećam se da je Geordie počeo vikati nešto u stilu „pazi, porezat ćeš se malena". Nismo se trebali brinuti. Polako i pažljivo izrezala je konzervu uz rub, zatim je pomoću vrha otvarača otvorila poklopac. Podigla je konzervu u jednoj ruci, otvarač u drugoj i svečano nas pogledala. Počeli smo joj veselo aplaudirati i zazivati ju na različitim naglascima. Tada se nasmijala i učinilo mi se da bi taj osmijeh mogao osvijetliti cijelo manje selo. Ne sjećam se što smo tada rekli jedan drugome, ali vjerujem da nam je svima taj događaj bio najbolja stvar koja nam se dogodila nakon dugo vremena.

Odložila je konzervu za vježbu, dotaknula dvije neotvorene konzerve i otvarač i ponovila pitanje. Entuzijastično smo joj pokazali da je to za nju različitim gestama. Djevojčica je zatim razvezala pokrivač, premjestila svoje stvari koje je nosila u njoj, stavila konzerve i otvarač unutra i zavezala pokrivač natrag u svežanj. Slijedećih par trenutaka je samo stajala i promatrala nas, zatim je sklopila ruke i rekla par kratkih rečenica koje smo protumačili kao zahvalu. Nasmijali smo joj se, mahnuli, zaželjeli joj sreću, rekli joj da se čuva itd., zatim smo promatrali kako stavlja svežanj na glavu i kreće uz potok, hodajući uz usku dolinu prema jugu. I danas pamtim taj njen osmjeh i prizor te uspravne male figure koja hoda kao princeza dok se udaljava od nas hodajući na tim hrabrim mršavim nogama.

Dvadeset godina kasnije, rane 1962.-ge, primio sam poziv poznatog urednika stripova novinarske grupe Express, Billa Aitkena. Rekao mi je da je pratio moje radove za Daily Mirror i Daily Sketch (Garth, Romeo Brown, Tug Transom) i da bi želio da nacrtam strip za Daily Express. Kad sam ga pitao kakav strip želi, odgovorio mi je „Želim strip koji ti želiš napisati". Obećao sam mu da mu mogu dati format, priču i rukopis za prva četiri tjedna, ali sam dodao da treba proći barem šest mjeseci prije nego što mu počnem slati gotove radove. Složio se s tim. U to vrijeme bio sam freelance pisac već dvanaest godina, imao sam ured u Fleet Streetu koji je bio pogodno smješten iznad renoviranih toplica za prevarante i pravnike, El Vino, a uglavnom sam pisao stripove za nacionalne novine i serijale za ženske časopise (koji su sadržavali puno više fikcije tih dana nego što ih sadržavaju danas). Zapravo sam radio dva različita žanra, u jednom su glavnu ulogu igrali macho muški junaci, u drugom romantika iako su moji stripovi pisani za ženske časopise uvijek sadržava jake elementa avanturizma. Već me neko vrijeme, prije poziva Billa Aitkena, intrigirala ideja da spojim ta dva žanra u jedan tako što ću stvoriti ženski lik koji će, uz naglašenu ženstvenost borbi i akciji biti jednako dobra kao i bilo koji muški junak, ako ne i bolja. Poziv iz Expressa me natjerao da odlučim i taj je tren tak stigao. Pustio sam ideju da se kuha par tjedana, ali sam brz došao do zaključka da je nemoguće stvoriti lik koji sam želio, tako da smislim djevojku, recimo u teenagerskim godinama i podvrgnem ju dugom i intenzivnom treniranju raznih vještini To bi bio samo kostur. Moj lik je trebao imati djetinjstvo puno bespoštedne borbe, tijekom kojeg je bila testirana do krajnjih granica različitim opasnim situacijama, samoćom, strahom i svim vrstama raznih tegoba, dijete sa voljom za preživljavanje čvrstom poput dijamanta. Tom konceptu je trebalo dodati još mnogo toga, ali sam bio siguran da je takav početak neophodni.

Naravno, to dijete sam već sreo prije dvadeset godina i znao sam da je idealan prototip za lik cure koju ću kasnije nazvati Modesty Blaise. Počeo sam raditi na detaljima iz njezi prošlosti, počevši sa idejom da je ona izbjeglica iz Mađarske, č su roditelji, bježeći na istok, poginuli negdje između njemačke i ruske vojske. Sjećanje te male djevojčice je bilo uništeno zbog traume, ali nekako je preživjela i naučila kako da nastavi preživljavati, pošto je duže od godinu dana prolazila sporo i samotno putovanje kao i ostale izbjeglice.

Odlučio sam da će, nakon što je krenula južno od Caucasusa (gdje su joj prijateljski vojnici dali malo hrane), možda u jednom od izbjegličkih kampova. Suputnik će biti židovski profesor iz Bukurešta, u srednjim pedesetim godinama, koji govori pet jezika i izvrstan je akademik, ali ne i šanse preživjeti bez tuđe pomoći. Ona će ga štititi, napustiti će kamp i zajedno će lutati Bliskim istokom od Perzije do Marok Ona će ga braniti i brinuti se za preživljavanje, a on će joj pružiti obrazovanje koje će joj biti presudno za budućnost.

Kada bude imala oko sedamnaest godina, on će jedne noći umrijeti u pustinji. Ona će ga pokopati, plakati za neki i prvi put nakon puno godina i krenuti prema najbližem velik gradu Tangiersu. Djevojka koju je davno prije nazvao Modesty Blaise je ponovo sama, a slijedeći događaji bit će tema stripa

Puno dugujem djetetu koje sam vidio taj dan 1942.-gej zbog privilegije da sam je upoznao, koliko god kratko bilo, I zbog toga što je bila uzor za lik o kojem pišem već četrdeset godina. Još uvijek s vremena na vrijeme pomislim na nju i pitam se što je postalo od nje, Da je danas živa, imala bi 70 godina. Koliko god da je živjela, mogu se samo nadati daje dobila nagradu koju je zaslužila zbog svoje hrabrosti i duha

Svaka joj čast.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar