PUT DO SLAVE

Kada je zlatni dodir Quentina Tarantina sredinom devedesetih energično obnovio karijere zaboravljenih kultnih figura, jedino je Modesty Blaise izostala u tome. Unatoč činjenici da se tvrdo uvezani primjerak romana o Modesty Blaise našao u krupnom planu na podu zahoda poprskanog krvlju Vincenta Vege, njeno uskrsnuće nije se moglo mjeriti s onima Johna Travolte, Pam Grier ili Dicka Dalea. Međutim, Modesty je bila ona koja je donijela senzaciju u senzacionalističku literaturu, kod nas poznatijoj kao šund literatura.

Tvorevina Petera O’Donnella pojavila se u stotinama novinskih stripovskih pasica širom svijeta, u trinaest novela između 1963. i 1996. i u jednom zanimljivom filmskom biseru. U desetljeću visokoletećih, tzv. haute couture (visoka moda, op. J.) heroina, Modesty je nadmudrila i premašila konkurenciju u špijunaži i dovitljivosti. Njene duhovne sestre bile su Emma Peel i Pussy Galore, njene prethodnice su mitološke kraljice-ratnice, a njena djeca Buffy i Xena iz serije Alias Sydney Bristow. No, u središtu svega toga uspravno stoji Modesty, zaštićena sudbonosnim vakuumom ironije i instantnog campa (ironična vrijednost pretjerivanja, op. J.). Ona to voli i zna. Yeah, baby. U nastavku predratne karijere novinara i novinskog strip autora, Peter O’Donnell je 1962. iz novina „Beaverbrook“ dobio narudžbu za novi lik strip heroja u dnevnom stripu. Umjesto reciklaže još jednog vojničine s kockastom glavom ili superheroja, radije se odlučio na stvaranje uvjerljivije i kredibilnije poslijeratne alternative. Reflektirajući svježe trendove promjene spolnih uloga na vrhuncu socijalne revolucije šezdesetih, taj će lik postati snažna žena. Radije od opisivanja modela sa špice a la Penelope Pitstop, koja se skriva dok je ne spasi golemi sporedni lik, ovo će biti potpuno zaokružena, neovisna i samosvjesna žena u glamuroznoj odjeći i vješta u karate udarcima. Ovo će biti prosijani, promiješani i prekaljeni James Bond suprotnog spola.

Ian Fleming je ponudio šablonu čeznutljivo ambicioznog svijeta, jet-set blještavila i hiper-stvarne špijunske akcije kroz svojeg nacerenog, sadističkog junaka. Trebalo je samo malo zaokrenuti stvari. Odustavši od lake opcije jednodimenzionalne i bespomoćne junakinje, O’Donnell je posegnuo u povijesnu mitologiju i uzeo neke klasične prethodnice: Atalantu, lovca s Kalidone, koja se zaklela da će se udati za onoga koji je pobijedi u trci; Hipolitu, kraljicu Amazonki, kojoj je Heraklo, kao svoj deveti zadatak, morao ukrasti pojas, Boadiceu, kraljicu Icena, koja je u svojim osvajačkim bitkama poklala 70 000 Rimljana. Kao i one, Modesty je morala posjedovati uvjerljiv heroizam poduprt autentičnom pozadinom: „rođena iz krvi i mesa“.

Uzevši kostur lika inspiriran poludivljim djetetom koje je susreo u izbjegličkom kampu tijekom II Svjetskog rata, O’Donnell ga je presvukao pripovjetkom kako bi utjelovio junakinju uvjerljivu u znanju, iskustvu i sposobnostima, ali dovoljno egzotično tajanstvenu da zadrži draž. Udružen s crtačem Jimom Holdawayem, svojim suradnikom na prethodnim stripovima poput Romea Browna 1956. godine, proizveli su debi O’Donnellove Modesty Blaise u novinama „Evening Standard“ dana 13. svibnja 1963. godine.

Dnevna stripovska pasica od tri kadra zahtijevala je trenutačnu akciju s malo mogućnosti za scenski okvir radnje i sa dovoljno ključnih elemenata seksa, rizika, spašavanja i pripijenih ženskih kombinezona, da se zadovolji letimičnog čitatelja. To je bila novinska verzija odvraćanja od mijenjanj televizijskih kanala. Zajedno sa svojim vjernim partnerom koji baca noževe Williem Garvinom (u odnosu punom seksualne napetosti koji zrcali odnos Mrs Peel i Steeda ili Foxa Muldera i Dane Scully) , Modesty je visoko probijala svoj put kroz bezbrojne epizode pod vrtoglavim naslovima kao „Nestajuće fufice“, „Oklijevajuća pratilja“, „Kandidat za vješala“...

Holdawayev crtež, unatoč naporu svakodnevnog stvaranja, uzdiže se iznad uobičajenih realističnih klišea. Modesty je egzotična, mrka (strankinja), vitka ali visoka brineta ocrtana oštrim crnim linijama i prožeta seksualnom privlačnošću, koja uspijeva izbjeći vulgarnost. Akcija je učinkovito riješena ekonomičnim stilom koji oživljava doba klasičnog pop-arta šezdesetih godina. To je šund sa stavom.

Nakon iznenadne Holdawayeve smrti 1970. godine, Enrique Badia Romero je ilustrirao strip do 1979. godine, da bi ga naslijedili John Burns, Pat Wright i Neville Colvin sve do 1986. godine, kada Romero ponovno nastavlja s radom.

Činjenica da je strip u dnevnom formatu tako dugo potrajao potvrda je izvornosti vizije i bogatstva domišljatosti njegovih tvoraca. U svijesti šire publike naslijeđe Modesty Blaise je možda manjim dijelom u stripovima, većma u čudnovatom filmu s pogrešnom predodžbom, pop-art kuriozitetu iz ere ponekad očajnog kulturalnog hoda po vodi.

Međutim, za ljubitelje žanra Modestyna prava vrijednost leži u mekoukoričenim jeftinim izdanjima od trinaest nepretencioznih, veličanstveno zabavnih novela.

PUT DO SLAVE - 2. DIO

Usporedo s uspjehom dnevnih stripova bilo je sasvim očekivano da hollywoodske hijene počnu kružiti oko Modesty Blaise. Već 1964. godine, Peteru O’Donnellu pristupio je 20th Century Fox s prijedlogom da adaptira svoje likove za veliki ekran. Paralelno sa scenarijem, započet je i rad na romanu čiji je cilj bio da potpunije zaokruži glavne likove. Souvenir Press objavio je, u tvrdom uvezu, prvi roman Modesty Blaise već 1965. godine; varijantu u mekom uvezu godinu kasnije objavio je Pan.

Aura egzotične mitologije, koja je okruživala podrijetlo seksualno oslobođene razbijačice Modesty, u stripu je prethodno bila tek okvirno naznačena. U trenutku kada prvi put upoznajemo Modesty i Willieja, priča počinje u sredini. Oni su već iskusni profesionalci zasićeni svijetom, psihološki povezani i kalkulantski ubojiti ako je to potrebno. Na taj način O’Donnell nudi dovoljno opcija za dublje istraživanje prošlosti glavnih junaka, istovremeno postavljajući teren za daljnje avanture. Konačno, u ubrzanom ritmu bez odgađanja akcije, dobivamo djelić priče kako je Modesty postala Modesty. Kao i kod klasičnih mitoloških likova, njezinoje djetinjstvo bilo usavršavanje umijeća samotnog preživljavanja. Sama, bez roditelja, potiskivala je tjelesnu i mentalnu bol pukom snagom volje te vrlo brzo savladala vještine samodostatnosti i stalne spremnosti na obranu. Njen um je izoštren naukovanjem kod akademika pod imenom Lob, njeni instinkti podešeni, a tijelo očvrsnuto patnjom. Nakon takvog djetinjstva, Modesty je sada spremna izaći u svijet pripremljena na sve. U potrazi za financijskom sigurnošću, osniva zločinačku udrugu, ali i dalje sa čvrstom moralnom osnovom. Njezin cilj je povući se nakon što zaradi prvi milijun. Ali jednom kada Modesty i njezina desna ruka Willie Garvin osjete draži avanture i adrenalin borbe, sjedilački  način života prestaje ih privlačiti. Povlačenje je samo početak.

Prvi roman pojavljuje se usred eksplozije poznate formule sastavljene od seksa, špijunaže, otmice i bijega iz zarobljeništva uz polet, oštroumnost, brz tempo i humor u suprotnosti sa stripovskim korijenima. I dok zlikovci i dalje zadržavaju pompozni, karikirani izgled, ostali likovi puno su bolje zaokruženi i zrelije prikazani nego u većini suvremenih trilera. Seks je sugeriran, ali ne i pretjerano grafički prikazan. Nasilje je kao u stvarnosti: kratko, brzo i brutalno. Situacije su uvjerljive unutar žanra, ali opet otvorene za maštovite uzlete. U cjelini, lagani ton romana smješta ga između nabrijanog Johna Buchana i mudrog Conana Doylea. Humor uvijek spašava scenu u trenucima kada se čini da mašinerija, oružje i političke intrige počinju preuzimati priču.

Obaveznom smrtnom neprijatelju, Gabrielu, uz njegov sadizam dodana je ekstra dimenzija kulture i suhog humora. Autor ga prikazuje kako se mršti gledajući pretjerano animirano nasilje Toma i Jerryja prije nego što hladnokrvno ubije nesretnog agenta. U Mrs. Fothergill, roman nam pruža jednu od najosebujnijih negativki koju se može pronaći u žanru: “Prema njemu je polagano koračao čovjek s cigarom - ne zaboga! To je žena! Negdje oko četrdesetih godina. Njezino lice sa izrazito velikom čeljusti bilo je gotovo potpuno lišeno šminke, osim nemarno nanesenog ruža. Njezin vrat kao da je direktno spajao njezinu vilicu i široka ramena. Mrs. Fothergill, pomisli Grant, i osjeti kako mu se želudac steže i ispunjava bezimenim strahom.” “Jesi li ikada razmišljao o Mr. Fothergillu?” upita McWhither, Gabrielov komični, zločinački sudrug.

Roman je ispunjen takvim komičnim trenucima; zlikovci se zabavljaju svirkom na klaviru i raspravljaju o matematičkim vjerojatnostima dok igraju poker, dok ubojice razbijaju glavu oko metoda ubojstava; za Mrs. Fothergill, na primjer, ubojstvo vješanjem jednostavno nije dovoljno osobno. Suzdržavajući se od pretjeranog objašnjavanja, O’Donnell pretpostavlja inteligenciju kod svojih čitatelja tako da svojim likovima daje dašak kulture i inteligencije. U usporedbi sa brojnim hitovima u žanru trilera u kojima se, primjerice, FBI agentu (samim time i gledatelju) objašnjava značenje riječi ‘anagram’, O’Donnellov pristup je osvježavajuće nov u ovom populističkom žanru. Za razliku od knjiga, koje koriste jeftine kulturalne reference, dobiva se dojam da O’Donnell voli svoje likove i obraća pažnju na njihove interese i osobnost.

U skladu s vremenom i u iščekivanju filma, O’Donnell daje Modesty glamurozan ulaz svaki put kada se pojavi u sceni. Detaljno opisuje njezinu haljinu i držanje prije nego što prijeđe na stvar. “Njezina kosa bila je čvrsto svezana u kratki rep na zatiljku. Na sebi je imala malo šminke, a njeni nokti nisu bili nalakirani. Lagana najlonska kabanica skrivala je ispod sebe dolčevitu i crne hlače.“

No Modesty nije svedena tek na vješalicu za odjeću. Njezine vještine goloruke borbe su ubojite, u mačevanju je ravna najvećim majstorima, bol zatomljuje meditacijom i sposobna je dovesti se u stanje nesvjestice samo snagom volje. Ona je prava ‘plavuša koja se koristi mišićima’. Scene borbe prikazane su s osjećajem za ritam i stil koji oduzima dah.

Također su prikazani s autentičnošću i preciznošću koji daleko premašuje nivo pulp romana. O’Donnell je autor koji piše i crpi inspiraciju iz iskustva, a ne iz izrežiranih filmskih scena. Disciplinu koju je stekao radeći za dnevne novine, O’Donnell upotrebljava za stvaranje i održavanje savršenog tempa u svojim romanima. Kratke scene akcije koje nas pobliže upoznaju sa vještinama Modesty i Willieja isprepliću se sa radnjom prije stvaranja klimaksa i scenom bijega iz zatvora na otoku koji označava ono najbolje i najuzbudljivije iz žanra.

Do 1969. i četvrtog naslova iz serije, A Taste for Death, pronađena je formula i uspostavljeni likovi koje je teško nadmašiti. Zbog svojeg poleta, uzbuđenja i humora, to je roman koji predstavlja ono najbolje iz žanra trilera. Započinje scenom u kojoj Willie, roneći bisere, (naravno, da izradi ogrlicu za svoju ‘Princezu’) u daljini primjećuje plažu na kojoj se događa progon, potraga, a na kraju postaje i svjedokom ubojstva u maniri nekog izgubljenog Hitchcockovog scenarija. Nakonupoznavanja negativaca (Gabriel i McWhirther samo su dvoje od njih) priča se razlaže na uzbudljivu igru skrivača, otmicu i bijeg iz zatočeništva. U mješavini se nalaze i Delicata, čovjek-planina, nemilosrdan u svojoj nemoralnosti i bez sposobnosti za osjećanje boli (u maniri najboljih Bondovih zločinaca), slijepa i suosjećajna djevojka, naizgled bezizlazna situacija koja uključuje Willieja zavezanog za stolicu sa bombom koja otkucava, zli mačevalac koji si je kao cilj postavio oduzimanje Modestyne časti.

Suzdržavajući se od eksplicitnog prikaza seksa i nasilja, O’Donnell uspijeva zadržati šarm koji aludira na klasične avanture da istovremeno ni u jednom trenutku ne djeluje staromodno. Svaki element je savršeno odmjeren – mašinerija nikad nije fetišistička kao kod Toma Clancyja, otvorene rane nikad u krupnom planu kao kod Clivea Barkera, a psihopatska motivacija zaustavlja se na vrijeme da izbjegne analize Thomasa Harrisa. Kroz sve to Modesty i Willie zadržavaju nivo uvjerljivosti u svojim sposobnostima da izbjegnu neizbježno.

Nadovezujući se na uspjeh prve knjige, Modesty i Willie nastavljaju svoje avanture u formi romana do 1996. kada ih kolekcija kratkih priča The Cobra Trap dovodi do prirodnog završetka. U romanima O’Donnell pokazuje svoj pravi talent i daje glas jednom od najboljih ostvarenja u ovom žanru. Unutar stranica pulp romana, Modesty je prikazana u svom najboljem svjetlu. Bez obzira na poneki promašeni dijalog ili nespretni nacionalni stereotip, malo je toga u ovim knjigama što ne odolijeva starenju. Njihove avanture su eskapizam klasične vrste koji živi svoj život izvan svih trendova, kao i kod Bonda Iana Fleminga, a likovi, bez obzira na njihovu suvremenost u trenutku nastajanja, napisani su s autoritetom i postaju bezvremeni junaci.

PUT DO SLAVE - 3. DIO - FILM

Sudbina celuloida je da, s prolaskom vremena, neminovno propada. Utjecaj parodija, u stilu Austina Powersa, okrutno se poigrao s reputacijom mnogih hiperventilirajućih špijunskih filmova iz 1960-tih. Neki od filmova ostali su imuni na taj utjecaj zbog svojeg ugrađenog smisla za korištenje klišeja, kao primjerice slavni Flint filmovi (koji su i sami bili parodija Jamesa Bonda i sličnih űbermenscha) ili Dean Martinov serijal o lasvegaškom frajeru Mattu Helmu. No, na svaki takav uspješan primjer moguće je pronaći puno loše koncipiranih i ukalupljenih filmova koji su ‘spremni profitirati na prolaznom trendu’ i od kojih je svaki natrpan špijunima u poliesterskim odijelima koji se kreću scenografijom sačinjenom od jeftinih reflektora. Jedan film koji je pokušao balansirati iznad tog ponora i koji se nalazi između ovih dviju krajnosti bio je ‘Modesty Blaise’; sa nedovoljno znanja da bi bio istinska parodija, previše ambiciozan da bi bio iskreno grozan, sa dobrim glumcima koji su uspjeli uspostaviti ravnotežu između izrazito melodramatskih scena i nepokretnih pozadinskih statista, te s toliko dobrim izvornikom iz kojeg je nemoguće izroditi savim promašen scenarij. Zamislite da je ‘Casino Royale’ nekim čudom ostao jedini snimljeni Bond i shvatit ćete kako je neekraniziranje Modesty Blaise zapravo velika propuštena prilika.

Nakon završetka prvog scenarija 1965. godine, Peter O’Donnellov rukopis prekrojilo je čak pet drugih scenarista, toliko je izmijenjen dok nije preostala tek jedna rečenica njegovog izvornog dijaloga uoči samog početka snimanja.

Posao je preuzeo Joseph Losey, režiser koji posjeduje intelekt i stil, američki plemenitaš s europskim senzibilitetom i pedigreom u literarnim adaptacijama. Losey je figurirao kao izgnanik, stavljen na crnu listu zbog odbijanja svjedočenja za vrijeme holivudskog hladnoratovskog lova na vještice. Emigrirao je u Englesku 1950-tih i stvorio reputaciju režisera spremnog na moralno ispitivanje pojmova kao što su klasa i gubitništvo. Njegov prijašnji film, ‘The Servant’ (1963.) pružio je Dirku Bogardeu najveću priliku za odmak od karijere obilježene tumačenjem zgođušnih glavnih likova ili pak tupavih doktora. U filmu ‘Modesty Blaise’, Bogarde je kao Gabriel, peroksidno plavokosi zlikovac željan svjetske dominacije, napravio još jedan iskorak u nepoznato. Kao režiser adaptacije stripa sa stilskim okom usmjerenim na kaleidoskop ‘Swinging Londona’ Richarda Lestera, Losey je također hrabro istupio izvan svoje sigurne zone. Na tom putu pomogle su mu nadahnute izvedbe sporednih uloga. Uz Harrya Andrewsa u ulozi Tarranta, Michaela Craiga kao Hagana, Clivea Revilla kao McWhirtera te potpomognuti darovitim komičarima kao što su Joe Melia, profesionalni nivo bio je gotovo garantiran. Za ulogu Willieja Garvina, otkačenog frajera brzog na nožu, gotovo da nije postojao drugi izbor osim Terencea Stampa. Iza svojeg cool, plavookog pogleda i nonšalantnog stava, Stamp je savršeno utjelovio potrebnu, gotovo suzdržanu pantomimu. Promatrajući odraz njegove uloge u filmu Stephena Soderbergha ‘The Limey’, lako je dobiti uvid u mogući, ali nažalost izgubljeni filmski serijal iz daleke povijesti. Angažman u ulozi heroine, akcijske junakinje i primarnog generatora seksualne tenzije, pripao je Monici Vitti. Prelijepa, putena Monica je izgradila karijeru kao štićenica Michelangela Antonionija (kralja talijanskog neorealizma), ali nije znala niti jednu riječ engleskog. U tu svrhu, zaposlen je glasovni trener iz Austrije da je nauči fonetski izgovarati rečenice teksta. Na kraju je većina njenog dijaloga ipak bila sinhronizirana. Iako je u svakom slučaju uspjela prikazati Modestynu kontinentalnu privlačnost u skupocjenim kostimiranim scenama, jednostavno nije posjedovala neophodne atletske osobine za tumačenje uvjerljive akcijske junakinje.

No bez obzira na sve, neobičnost filma pokazala se i kao njegova snaga, a poigravanjem sa senzibilitetom za parodiju konstruirana je više-manje uspješna obrana od kritičara. Film je iza sebe ostavio jednu od antologijskih scena špijunskog filma 60-tih; trenutak u kojem Bogarde, vezan i bespomoćan ispod pustinjskog sunca, glasom suhim od dehidracije zavapi: “Šampanjac! Šampanjac!“ Peter O’Donnell danas za film kaže “Čim pomislim na njega, počne mi curiti krv iz nosa.”

Glasine i šaputanja
Godine 1993. dvojica britanskih producenata potpomognuti kompanijom Miramax Films kupili su prava na ekranizaciju Modesty Blaise. Interes za pisanje scenarija su u određenom vremenu izrazili Neil Gaiman (MB fan i laureat Nobela crtanih romana), Luc Besson (koji je potrebno iskustvo skupio u svojem Modesty klonu ‘La Femme Nikita’), a kao posljednji i Quentin Tarantino. Prema riječima jednog od producentskih partnera, Laurencea Bendera, već je skiciran scenarij koji bi se bazirao na epizodi ‘A Taste for Death’. Međutim, uz Tarantinov nedavni epski kung-fu crossover ‘Kill Bill’ (s Umom Thurman u ulozi nalik Modesty) prvotni impuls je prilično oslabio. “Nismo još dobili scenarij koji bi nam se svidio“ kaže Bender. “Kada ga dobijemo, ne bi trebalo biti nikakvih problema u odabiru glavne uloge. Glumice će same pohitati sa svih strana kako bi dobile ulogu Modesty.“ Nadajmo se samo da među njima neće biti i Liz Hurley.

Autor: Mike Paterson

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar