| HRVATI STRIPOM OSVAJAJU SVIJET |
Font Size 
| RUBRIKE - TEKSTOVI | |||||||
| Nedjelja, 23 Kolovoz 2009 16:03 | |||||||
Postižu uspjehe u Americi, ali ostaju živjeti u Hrvatskoj. Naši su sugrađani, ostaju skromni i nakon što se vinu u svjetske visine, a u vlastitoj zemlji i gradu još nisu previše poznati. Glavni urednik najveće američke strip izdavačke kuće otvara pivo i dodaje mi ga. Mislim da mi je to treće ili četvrto. Njemu mora biti otprilike sedmo. Samo što smo nazdravili za što god se u tim trenucima nazdravlja, urednik odlazi u mrak. Nalazimo se u malenom i zagušljivom stanu u trideset i nekoj ulici u New Yorku. Udaljeni smo nekoliko gradskih blokova od urednikova radnog mjesta Marvel i možda desetak od njihova najvećeg konkurenta i drugog najvećeg izdavača DC Comics. Nekoliko mjeseci poslije sjedim u dnevnom boravku koji Esadu Ribiću služi kao studio, a on diže bose noge na stol. Raskopčane košulje, ogroman, niskog čela, glasan i odrješit, Esad bi se uklopio u neku prigradsku birtiju, gdje bi ispijao pivo i mlatio slučajne prolaznike. I u strip-baru samo biznis No stvari su sasvim drukčije. Koliko god Ribić na prvi pogled možda ostavlja dojam kvartovskog razbijača, on je jedan od najcjenjenijih strip-autora na svijetu. Naslovi koje je crtao (iako bi u slučaju njegova stila bilo bolje upotrijebiti riječ “slikao”) prodani su u stotinama tisuća primjeraka, a orginalne stranice njegovih stripova vrijedni su kolekcionarski primjerci. On već godinama radi za Marvel. Dok sjedim kod Esada, prisjećam se večeri u New Yorku. Iako se na prvi pogled činila kao sasvim uobičajeni petak koji sam mnogo puta doživio stažirajući u Marvelu. Ekipa s posla ode na pivo, svaki put prema izboru nekog od kolega. No ovaj nas petak izvodi glavni urednik - rijetkost s obzirom na to da sam ga vrlo malo puta vidio da iz ureda izlazi prije 22 sata. Pozvana je kompletna lokalna strip-krema, a ja ne mogu odoljeti, a da ne promatram cijelu scenu s podsmijehom. Naime, nalazimo se u privatnom strip-klubu. Što noć više odmiče, a boce se prazne, počinjem shvaćati da nešto nije u redu. Oko nas predivne žene, a glavni urednici sjede za stolom. Načujem da pričaju o poslu. Petak je, ponoć i sjedimo u strip-klubu. A oni pričaju o poslu. Tada sam shvatio - oni možda jesu moji idoli, ali su i nemilosrdni poslovni ljudi. Tada mi sine - kako onda naši strip-autori funkcioniraju u tom okrutnom svijetu? Kod nas je nekako uvriježeno da su stripaši umjetnici. Jesu li to oni uistinu? Generacijski blizak Esadu, ali drukčijeg senzibiliteta je Goran Sudžuka. Taj pristojni zagrebački dečko počeo je u maloj izdavačkoj kući, kao i većina ostalih hrvatskih autora, no uskoro je dogurao do druge najveće izdavačke kuće u Americi - DC Comicsa.  Sada je autor kojem su izdavači povjerili spin off svoje najuspješnije serije, “Hellblazer”, ali tek nakon što je kod njih zube izbrusio na orginalnom serijalu “Outlaw Nation” (za koji je nagrađen nagradom Russ Manning za najobećavajućeg novog crtača) i kao zamjenski autor na seriji “Y-Posljednji čovjek”. Gotovo svi autori s naših prostora slijedili su sličan profesionalan put do Amerike. S obzirom na to da su generacijski blizu, a crtanjem su se počeli baviti u mladosti, otprilike su u slično vrijeme počeli i profesionalno djelovati. Sudžuka objavljuje svoje prve radove u Modroj lasti, a Ribić u isto vrijeme radi kao animator u Zagreb Filmu te strip smatra hobijem. Ulaskom u 90-e, sve je manje posla u animaciji, a specijalizirana se strip-izdanja gase pa se deseci autora natječu za sve manji broj stranica na kojima mogu objavljivati radove. - Nije bilo nikakve scene. Prestali smo raditi u Zagreb Filmu pa sam se počeo aktivnije baviti stripom - priča mi Esad. Bilo je vrijeme da autori odluče žele li da im strip bude izvor zabave ili financija. Prvi pravi strani poslodavac hrvatskim je autorima bio njemački horor-magazin Gespenster, u kojem su šansu objavljivati dobili svi koji su nešto značili u jugoslavenskom stripu. - Taj je posao bio ključan - objašnjava Sudžuka - jer se kroz njega razaznalo koji su autori bili osrednji profesionalci, a koji će opstati. Imali su i slobodu pisanja i crtanja bez upletanja uredništva. No nije sve bilo bajno. - Vrlo je brzo to postalo sviranje na svadbama - kaže Sudžuka o urednicima u Gespensteru. “Sad kad razmislim, čini se gotovo nemogućim da se i jedan, a kamoli grupa od 10-ak uistinu vrhunskih autora u najgore moguće vrijeme sredine 90-ih probila na vjerojatno najvažniju strip-scenu svijeta”, rečenica je koju sam u nekom obliku čuo od svih s kojima sam razgovarao. Esad Ribić, Goran Sudžuka, Danijel Žeželj, Miki Horvatić, Igor Kordej i Goran Parlov samo su neki od naših crtača i scenarista koji su postigli znatan uspjeh vani. Iako bi publika na njihov proboj mogla gledati kao na nešto spektakularno, rijetki autori koji su pristali razgovarati za Jutarnji taj uspjeh skromno pripisuju autorskom paru Biuković-Macan. Biuković otišao prerano Prerano preminuli i neprežaljeni Edvin Biuković sa scenaristom Darkom Macanom dobio je jedinstvenu priliku da za čuvenu izdavačku kuću Dark Horse 1996. napiše i nacrta strip-seriju u Grendel univerzumu. Macan je scenarij suptilno povezao s ratom u Hrvatskoj, no prava je priča ispričana Biukovićevim predivnim crtežom. - To nas je stavilo na mapu - kaže Ribić i dodaje: - Tu su skužili da ima nešto kod nas. Sve dotad svi su odmahivali na ideju da se portfelji šalju američkim izdavačima. Za većinu europskih izdavača, pa čak i Gespenster, bilo je potrebno komunicirati preko agenta (koji su uglavnom pružali loše uvjete autorima u to vrijeme). Odjednom su se pojavili neki klinci iz Hrvatske koji su u ruke uspjeli dobiti jedan od tada najuspješnijih serijala, da s njim rade praktički što hoće. I to za dobre novec, bez troška agenta. Nažalost, Macan nije bio raspoložen detaljnije elaborirati taj fenomen, no Ribić i Sudžuka će posvjedočiti o navali hrvatskih autora na američke izdavače. To ne znači da su slali portfelje bez pokrića. - Na početku su nam Biuković i Macan objasnili da su jedine dvije vrijednosti koje će Amerikanci cijeniti talent i mukotrpan rad - objašnjava mi Sudžuka. Originalan pristup Nakon Biukovića američki su san pokušali ostvariti i Ribić kao crtač i Miki Horvatić kao scenarist. Njihov je pristup bio originalan. Nakon što su pokušali ponuditi strip “Plemena u Francuskoj”, na što nisu dobili odgovor, odlučili su sreću iskušati kod malenog izdavača Antartic Press. Bila je to kuća koja se specijalizirala za izdavaštvo japanskih stripova Manga na engleskom, a Esad priznaje da nije znao ništa o tome. - Eddy (Biuković) je gurao neku kombinaciju europskog i američkog stripa. Nakon što nismo uspjeli s ‘Plemenima’, odlučili smo napraviti ful američki strip. Baš kakav bi oni htjeli - iskreno će Ribić. Iz te ideje nastao je strip “Scorpio”. Antartic Press se oduševio, “Scorpio” je postao prvi nemanga strip koji su objavili, a Esadu je to bila odskočna daska za DC Comics. Ribić i Sudžuka predstavljaju prvi i drugi val hrvatskih autora koji su uspjeli vani. Iako je neko vrijeme izgledalo da se ne pojavljuju novi autori, a nekima poput Igora Kordeja suradnja je otkazana, nedavno je izniknula nova nada, 23-godišnji Tonči Žonjić. Nakon što se nekoliko godina bavio ilustracijom, uspio je postići divan status da može živjeti od rada u stripu. Na preporuku kolorista Matta Hollingswortha, koji se iz Amerike preselio u zagrebačke Gajnice, Žonjić je u ožujku 2008. u posljednji tren ušao kao zamjena u dvije epizode “Iron Fista” i na nekoliko stranica “Daredevila”. Nova četiri stripa u rujnu Upravo su njegova brzina i sposobnost da zamijeni drugog crtača bile presudne za to da ga urednici u Marvelu primijete i razmotre kao ozbiljnijeg suradnika te mu povjere “Marvel Divas”, seriju od četiri stripa koja bi se u dućanima trebala pojaviti idući mjesec. Iako se Žonjić stripom počeo baviti gotovo pet godina nakon smrti Edvina Biukovića, njegov je utjecaj potpuno neizostavan na domaćoj sceni. Žonjić kao svoje utjecaje navodi velikane poput Alexa Totha i Paula Popea, no posebnu važnost ima Biuković, čiji je strip “Citati” Žonjića potaknuo na to da se posveti stripu. Kada naši autori prepričavaju odlazak u Ameriku, ne pridaju tomu nikakvu važnost. I Ribić i Sudžuka na rad u Americi gledaju kao na način da žive od onoga što vole. Iako su postigli uspjeh u Americi, nitko od ljudi s kojima sam razgovarao nisu odlučili ondje i ostati. Svi imaju projekte u Hrvatskoj, bile to ilustracije i naslovnice za domaće strip-albume ili samostalni projekti za izdavače u Hrvatskoj. A strip-izdanja poput Ribićeva “Lokija” ili “Silver Surfera” i Parlovljeva “Punishera”, koja su prvotno objavljena u Americi, uskoro dolaze i na hrvatsko tržište.
Autor: Vuk Radić
Podijeli
Pošalji na email
Klikova: 1377 Komentari (0)
 Napišite komentar
(4 Votes)
|
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos
