| NATAŠA - OD WALTHÉRYJA DO NATAŠE |
| RUBRIKE - TEKSTOVI | |||
| Petak, 27 Studeni 2009 18:25 | |||
|
"Pao je u crtački lonac dok je bio malen", mogli bismo reći parodirajući slavnu Goscinnyjevu rečenicu. I to se vidjelo. Mittei ga je, dakle, ohrabrio. Još bolje od toga: kad je, zatrpan poslom, dobio zadatak da nađe zamjenu koja će crtati jednu tablu tjedno za časopis JUNIOR, zamolio je mladoga Francoisa da preuzme zadaću. Potom mu je savjetovao da svoje crteže pokaže SPIROUU. Yvan Delporte, najveći urednik tog vremena, i sam je prepoznao mladićev potencijal. Predstavio ga je Peyou koji je bio u potrazi za pomoćnikom. I tako je nakon lanca sretnih okolnosti Francois Walthery sa 17 godina došao u Bruxelles i u dogledno vrijeme postao crtač pustolovina Benoita Brisefera u ateljeu Peyo. Nekoliko godina kasnije poletjet će vlastitim krilima zahvaljujući najseksi stjuardesi svih vremena — Nataši.
Nataša pušta da ju se čeka
1965., za vojne službe u Njemačkoj, Walthery prvi put crta lik djevojke koja će postati njegova glavna junakinja. "Već sam onda volio crtati djevojke." Yvan Delporte vidio je moje skice i ohrabrio me da nastavim u tom smjeru: "Budući da to tako voliš, zašto ne bi napravio jednu seriju sa ženskim junakom. Ionako nam ih ozbiljno nedostaje." Početne skice iznjedrile su pravi lik. Prijateljica iz djetinjstva pozira mu i daruje siluetu. Za look traži nadahnuće u francuskim glumicama epohe: Mireille Darc, Dany Saval, Dany Carrel. Srneće oči? Nadahnuo ih je Bambi. Finalni touch daje malo jača šminka tipična za 60-e. Godina je 1967. Nataša već ima lice i tijelo... Ali još nema imena.
Priča se nastavlja u diskusijama s drugim Peyoovim asistentom, Rolandom Goossensom zvanim Gos. "Napisao je početak scenarija i dao mi da pročitam. Mogao se poslužiti i crtežom, ali nije bio vičan crtanju djevojaka i aviona. A i već je dugo premetao u glavi projekt Scrameustache. Kako je na mojim kartonima spavala bezimena dama, samo smo joj na glavu dodali kapicu i promaknuli je u stjuardesu." Glavni urednik oduševio se rezultatom. Stjuardesa — nikad viđeno i obećava bezbroj pustolovina. "Yvan Delporte inzistirao je da to ostane njezino zanimanje jer će tako moći zvoniti na vrata svojoj zgodnoj susjedi stjuardesi da se posavjetuje... Ah, stari je vuk bio taj dragi Yvan!"
Kako je nazvati? Njezini plavi uvojci pomalo evociraju istočnoeuropsku ljepotu, zašto ne neko slavensko ime? Nakon nekoliko pokušaja (među kojima i "Franka", što je brzo odbačeno, te pedesetak drugih imena koje je zadesila ista sudbina), odluka je pala: bit će "Nataša". Projekt je predstavljen Peyou, koji ohrabruje dvojicu suradnika da nastave. Čak odlazi s njima k izdavaču Charlesu Dupuisu. Kako odoljeti toj ljepotici? I njega je pogodila Amorova strelica. U međuvremenu, Benoit Brisefer, za kojeg je odgovoran kod Peyoa, ostaje mu prioritet. Želi li lansirati svojujunakinju, Walthery prvo mora nacrtati pustolovine najjačeg dječaka na svijetu, ali zaustavlja ga prehlada. Budući da nije u stanju istovremeno raditi dvije velike priče, svoje table šalje na kapaljku. A vrijeme prolazi...
Yvana Delportea nasljeđuje Thierry Martens, koji otkriva table u ladici. Projekt ga osvaja i on naziva Waltheryja u prosincu 1969. da bi mu javio kako je priču programirao za... veljaču 1970. No table moraju biti u redakciji deset tjedana prije objavljivanja, dakle, treba zasukati rukave. "Malo me je pritisnuo pa sam zajedno s Gosom morao improvizirati, baš kao u dobra stara vremena Jacky i Celestina. Prva epizoda debitirala je 26. veljače 1970. Na naše veliko čuđenje, Nataša je odmah zavela publiku.“
S Bardafom ste prije tu, neg’ tam’
"Što se tiče Indijanaca Suvih Lubanja, zabavljao sam se izmišljajući im dijalekt... koji je na kraju potekao iz valonskog što se govorio u Liegeu. Čitate li njihove rečenice na glas, otkrit ćete izraze toga regionalnog jezika koji se i dan-danas govori u mom kraju!" Aviokompanija koja zapošljava Natašu još uvijek nema ime. Tek kasnije, u 4. svesku, otkrit ćemo da se zove BARDAF. To je belgijski onomatopejski izraz koji prati padanje. "Razmišljao sam i o nazivu TROUDAIR (doslovce: zračna rupa; op. prev.), ali njega je već bio iskoristio Franquin."
Izgubljena u pustinji!
Dok je za prvi album Nataše Francois Walthery morao improvizirati crteže aviona kopirajući slavnoga kolegu, za sljedeći se odlučuje ozbiljno pripremiti. "Mjesto na kojem se odvija prva sekvenca Nataše i maharadže maleni je aerodrom belgijskoga gradića Spa. Čak sam profesionalnu savjest dogurao dotle da sam se pridružio padobrancima u avionu. Odslušao sam tečaj zajedno s njima kako bih sve dobro razumio i kako na crtežima ne bi osvanula neka glupost, ali nije me ponijelo toliko da i skočim s njima! Avion nije imao vrata, stajao sam na rubu ponora i fotografirao. Bilo je impresivno!" Nastavlja crtati karikature osoba koje ga okružuju i od njih stvarati stripovske junake. Iz albuma u album susrećemo brojne prijatelje i znance Francoisa Waltheryja, među kojima i mnoge crtače stripova. Zasad je tu samo nekoliko zaposlenika aerodroma i članova njegove obitelji. "Do u beskraj sam stvarao karikature kako bih se što je moguće više udaljio od Peyoovog stila. U ovome se albumu vrlo snažno osjeća utjecaj američkog crtača Jacka Davisa, kojeg jednostavno obožavam." "Kajastan, u kojem će se Nataša i Walter naći zarobljeni, imaginarna je zemlja. Smjestio sam je pokraj Afganistana. Kako bih je oslikao, bacio sam se na kolekciju NATIONAL GEOGRAPHICA mog prijatelja Gosa. Premda ostaje dojam da su stanovnici samo karikature, kunem vam se da to nije istina!
Prekinuta epizoda
Nakon pustolovine u Kajastanu Francois Walthery započinje Mrvicu panike, scenarij koji je za njega napisao prijatelj Marc Wasterlain, također Peyoov asistent. Gos, koji je lansirao vlastitu seriju Scrameustache, odsad sve svoje vrijeme posvećuje svojem liku. Novi scenarist iskorištava trenutak kako bi bolje zaokružio Walterov lik... i njegove muzikalne sklonosti. "Savršeno odgovaraju mojima. Ideja da ga učinimo kolekcionarom — kolekcionar, fora! — potekla je iz diskusije s Wasterlainom, koji je za njega tražio karakteristiku koja će biti izvor gegova. Svaki lik iz albuma u album evoluira, transformira se. Jedni nestaju, drugi se pojavljuju, kao i zapovjednik Turbot koji ovdje ostvaruje svoju premijeru. To je povlastica serija koje traju." Priča je krcata gegovima, katkada nadahnutim klasičnim scenama MAD-a. Dvojica autora zabavljaju se razmjenom migova okom koji se za prvog čitanja i ne primijete, ali otkrivamo ih kasnije kada pozornije promotrimo. "Marc Wasterlain fenomenalan je majstor bogatih scenarija i izvrsno smo se dopunjavali što se tiče mašte... i izlazaka! Trebala bi nam knjiga veličine telefonskog imenika da sve te epizodeprepričamo!"
Nažalost, dramatičan događaj prekinut će ovo radosno stvaranje. Otac Francoisa Waltheryja počinje pokazivati znakove strašne bolesti koja će ga i odnijeti nekoliko mjeseci kasnije: Alzheimer. "Tih mjeseci život u kući bio je pakao. Nisam bio u stanju nastaviti priču. Prekinuo sam usred posla. Nakon njegove smrti i, bez sumnje, zbog nje, započeo sam hipersilovitu priču Metalna memorija. Ona svjedoči o stanju mog duha u tom trenutku. Kad sam je završio, ispraznio sam torbu bijesa i tuge. Mogao sam nastaviti ono što sam prekinuo. Ali u međuvremenu sam se dosta promijenio i Natašine pustolovine su krenule smjerom kojeg još nisam bio svjestan. Bila je 1972."
Od novele pa do kultnog stripa Etienne Borgers, prijatelj iz vojske, bio je vješt s perom — kad mu je to dopuštao posao industrijskog inženjera. Napisao je nekoliko novela koje se nadao predstaviti i objaviti u izdavačkoj kući Marabout. Redovito ih je davao na čitanje Francoisu Waltheryju, kojeg je jedna od njih osobito privukla. Naziv joj je bio Metalna memorija.
"Junak je bio muškarac, ali mislio sam da bi to Nataši baš moglo odgovarati. On nije dijelio moje mišljenje — nije vidio kako bi se ta novela mogla pretočiti u strip. Ali pritisnuo sam ga za jednoga zajedničkog putovanja u Dansku. Improvizirali smo sekvencu priče: u početku je bilo mnogo dijaloga, a meni je trebalo dosta akcije. Stoga smo brbljavu scenu s početka saželi na jednu stranicu. To je priča u kojoj sam se najviše razmahao što se tiče akcije.
Hvala ti, Etienne, još me i danas boli rame!" U ovoj se priči Walthery posve raspušta. Improvizira, razbacuje se junačkim podvizima, u potpunosti daje maha svojoj naklonosti prema hiperdinamičnim rezovima... čak si je priuštio luksuz serijskog demoliranja automobila. "Prednost stripa pred kinematografijom ta je što možete do mile volje razbijati aute bez velikog budžeta..." Bez sumnje, Nataša je u dobrim rukama. Autor je sada već vodi bez greške. Njegov je stil dosegao punu zrelost, a grafička mu virtuoznost dozvoljava neometanu slobodu u izboru priča koje će ilustrirati. Natašini čitatelji imat će priliku vidjeti još mnogo nastavaka...
Podijeli
Pošalji na email
Klikova: 1153 Komentari (0)
![]() Napišite komentar
(3 Votes)
|











